Adolf ni Tsugu

...odnosno Poruka Adolfu, kako glasi naslov ovog petotomnog serijala Osamua Tezuke. Završio sam poslednji tom ovih dana, polako ga čitajući i neizmjerno uživajući u svakoj stranici ove uraganski jake i emotivne ratno-špijunske drame, koja na svojih hiljadu i trista strana pripovjeda priču koja oslikava mračnu stranu XX vijeka - užas koji se činio beskrajnim, napori rata koju sa satrli čitave zemlje i narode, uništavajući staro i krčeći put najvećim socijalnim preokretima ikada. Iako prevashodno priča od Drugom svjetskom ratu, "Adolf" posjeduje i univerzalnu dimenziju, humanističku poruku koja poziva na "slobodu, bratstvo i jednakost", poruku koja nije vještački usađena u "poučne" zaključke pripovjedača, već živi i sija u likovima bliskim nama.


Sav apsurd rasnih i nacionalnih podjela oslikan je u tijesno prepletenim sudbinama tri Adolfa - svaki obilježen tragedijom pocijepanosti, nesigurnosti identiteta koja poprima dramatične razmjere u goru ćem svijetu. Posmatramo životne sage najvećeg masovnog ubice XX vijeka, Adolfa Hitlera, mladog Adolfa Kafmana, njemačko-japanskog porijekla i budućeg SS krvnika, te Adolfa Blumhauera, njegovog najboljeg prijatelja iz djetinjstva i Jevrejina iz japanskog grada Kobea. Priča počinje na grobu trećeg Adolfa, u Izraelu, onoga koji je zatvorio krvavi krug, stavio tačku na jednu maltene fantastičnu, ali i gorko ironičnu sudbinsku nit. Vrijeme je da priča počne, i polako vas opčini... svojom beskrajnom iskrenošću, dinamikom, iznevjerenim prijateljstvima, tragedijama malih ljudi, iznevjerenim naporima ka "boljem svijetu", okrutnošću koju posjedujemo i tako često ispoljavamo... Tezuka je uspio, ponovo se dokazujući kao genije kakav se rijetko sreće. Za mene, "Adolf" je u rangu njegovih najboljih dijela - sumorna drama koja ne nudi optimistične zaključke, ali prikazuje ambivalenciju ljudske prirode, u svemu i svakome - junaci su konstantno na granici suza i smijeha, istovremeno. Po tom senzibilitetu, neke scene me podjećaju na "Barefoot Gena", u kome svaki plemeniti postupak izgleda mnogo veći i čistiji zbog sveopšteg haosa i smrti okolo glavnih junaka... no, pustimo se sad poređenja.


Mladi japanski reporter Toge, izvještavajući sa Olimpijade u Minhenu, prima poruku od svog brata, koji studira u Njemačkoj. Ali pronalazi samo njegov izbodeni leš u krošnji obližnjeg drveta, i ubrzo i samo njegovo tijelo nestaje u gustoj šumi nacističke birokratije i državnog aparata... Toge polako skuplja materijal o svome bratu - komunističkom aktivisti, koji je došao u posjed nečega. Dokumenata, jednog pisma i dva rodna lista. Koji bi smrvili Adolfa Hitlera, ukoliko bi ikada bili pronađeni, obezvrijeđujući i njegovu ideologiju i dotadašnje napore... no, ovo je samo okvir u kome Tezuka gradi gigantsku priču - isprepletanu među-odnosima niza likova, uvjerljivih i životnih, konstantno uzbudljivu, ispunjenu strašnom melanholijom nadolazećeg rata i svega što će on donijeti, bolom odrastanja i pregnuća pojedinaca koji žele da promijene svijet, skrenu ga sa njegove fatalističke putanje... uzalud. U ovoj fabuli, onako kako se gradi u svih pet tomova, kristalno jasno su oslikani apsurdi i sumanutost i njemačkog nacizma i japanskog militarizma, mračnih sila reakcije koje su prijetile da progutaju čitav svijet - i Tezuka ne štedi ni svoje sunarodnike, naprotiv. Snažna osuda japanske ksenofobije, koja u blažem obliku ppostoji i danas, primjetna je i samo još više izvrgava ruglu koncepte "superiornih nacija", "čistote krvi" i sličnih deluzija.

Dramaturški, na jako visokom nivou. Ja sam uživao, čitajući ovo u najboljim od najboljih raspoloženja, osjećajući da je "Adolf" štivo kome treba osvetiti pažnju. I jeste; odiše životom, stvaralačkim poletom autora koji se hvata u koštac i sa najozbiljnijim temama, obrađujući ih studiozno, sa puno poštovanja i poimanja suštine stvari. Jedva čekam "Fibrino" izdanje, bre.

(Slike ću dodati kasnije, internet je trenutno problematičan.)

Adolf je odlican. Bio bi merak da ga neko objavi na nekom od domacih jezika...