Usamaru Furuja

... je jedan od rijetkih autora koji iznova i iznova uspijeva da mi iznenadi, dirne, nasmije, nekada i zgrozi - i, kada otvarate njegove stripove, nikada ne znate šta ćete zateći. Nikada. Jer u njima, makar kvalitet i znao da varira, ima toliko srca, uživanja u stvaranju, mašte i želje da se pomjeraju granice ka novom i neistraženom, crnog humora, cinizma i egzistencijalne problematike - koliko ne biste mogli "iscijediti" iz čitave hiper-produkcije autora koji su odavno pregaženi životom, usahli, izgubili vezu sa samim sobom i dopustili da ih se svede na ugađače masa, dvorske lude, zabavljače koji moraju pogoditi najšire strasti publike. U mnogim, ne svim, ali mnogim, stripovima Usamarua Furuje ćete osjetiti kako individualnost, i poruka autora, radost samog čina pripovjedanja, imaju primat nad ugađanjem čitaocu, konformističkim prikazima koji ne smiju prodrmati jednu okoštalu percepciju građanina-automatrona. Neki od tih stripova se mogu nazvati perverznim, bolesnim, daleko zašlim u mračnu stranu ljudskog uma... ali uspijevaju da konstantno budu drugačiji, i oni najbolji duboko i iskreno analiziraju vrlo teške teme, koje nerijetko pokušavamo da izbjegnemo, jer je tako lakše - dostignuće koje tuče štiva za "puštanje mozga na pašu" any time; bolje je pokušati i ne uspjeti, negoli ne pokušati i vječito stagnirati. A to je baš ono što strip-autori danas često rade: prodaju bez glave i repa, lišeni bilo kakve šire vizije, možda postižući trenutne uspijehe, ali i približavajući kolaps stripa kao relevante umjetnosti, stalnim opadanjem ozbiljne i zrele publike.

Furuja, je dakle, neka vrsta strip-avangarde. Barem je počeo tako: sada radi i u mainstream izdavačkim kućama, crtajući stripove klasičnog narativnog toka, ali uvijek sa respektabilnom dozom kvaliteta, i tinjajućim žarem ludila. Čistog, beskompromisnog. Teme koje često obrađuje su: beznađe omladine i životni izazovi pred njima, ljudska seksualnost i devijacije, odnos prema autoritetima, crnohumorni ugao iz koga je moguće sagledati i podbosti sve, pa i samu ukupnost života, apsurd i ironije sudbine... jako širok spektar, kao što vidite. Crtački stil je takođe neobičan, specifičan, udaljen od nekog manga-šablona, otaku-anime-stila, ili čega već, i vrlo prilagodljiv. Od nečega što se graniči sa slikarstvom, preko apstraktnih crteža, do čistih linija i besprekorne dinamike... sve se može staviti na papir, prostim perom - granica nema.


Sada ću napisati listu njegovih dijela na koja treba obratiti pažnju, sa mojim kratkim utiscima:

Garden - ovo je zbirka kratkih priča, dopola prevedena. Ima fantastičnih stvari, nevjerovatno maštovitih, sve propraćeno divnim crtežom - ali i teških promašaja, odveć hermetičnih epizoda čija je komunikacija sa čitaocem ravna nuli. Tako: negdje na sredini između njegovih apstraktnijih radova i punokvrnih priča, miješanje svega i svačega, pa su i rezultati mješoviti. Vrlo.

Hapiness - osam priča, baš jutros ih završih. Uglavnom ljubavne tematike, ali na specifično-otkačeni autorov način. Sentimentalizam nije napadan, inače bih ovo sasjekao na licu mjesta. Naročito se izdvaja priča "Elegija u plavom", o kojoj bih mogao napisati i manji samostalni pregled, izvrsno! Sve u svemu - zadovoljavajuće, samo na momente trivijalno sagledavanje najsnažnijih ljudskih emocija... ne uvijek srećnih, kakav god naslov ova zbirka nosila.

Jisastsu Circle - adaptacija istoimenog filma Šijona Sona, koji me je svojevremeno izuzetno potresao. Dosta različita, po čitavom zapletu, izuzev početne scene samoubistva 54 japanske srednjoškolke, koje su se skupa bacile pod voz. Film ispituje otuđenost današnjeg pojedinca, i njegove pokušaje da razbije ravnodušnost oko sebe i u sebi, no na nešto širem planu, kroz napore čuvara "normalnog", detektiva, dok je strip ličnija priča, sa elementima natprirodnog, smještena u okruženje srednjoškolskih djevojaka, dakle ličnosti u vrlo krhkom i opasnom razdoblju. A opet, i strip je više nego odličan - naročito završna scena, momenat čiste jeze, pomiješanih emocija i opasne pomjerenosti stvarnosti koji će vas pratiti još dugo vremena.

Kanojo o Mamoru 51 no Houhou - ahm, oko četiri toma, ja pročitah prvi. Previše konvencionalno i sporo; veliki zemljotres se desio u Japanu, i tegobe preživljavanja u tolikom metežu, te brojni moralni izbori su nam prikazani kroz ličnosti dvoje junaka - mladog računovođe, šrafa u mašini, i njegove nekadašnje školske drugarice, emo-paćenika neprilagođenog društvu... bah, sudar average salaryman i hikikomori Japana - u drastičnim situacijama koje zahtijevaju kontakt i ispomaganje.

Palepoli - autorovi rani, duboko eksperimentalni stripovi, od svega jedne stranice. Ah, koliko je ovo otkačeno, ne možete ni naslutiti. Naizgled nepovezane niti se skupljaju u kontinuirani niz ciničnih svijetova - jedan u kome sVatki meda kasapi mlade žene, drugi u kome se parada ubistava dešava pred jednom špijunkom, čvrsto zatvorenim vratima, treći sa potresnim sudbinama naizgled običnih računovodstvenih kriminalaca, šefa i asistenta, zapravo srodnih duša neraskidivo povezanih od rođenja... i još mnogo štošta, ludilo na 11 i PIČI!!!


Short Cuts - o ovome sam pisao ranije, sjetite se: dvije zbirke kratkih, nadrealnih i perverznih gegova o japanskim ko-gal, slatkim i mozga potpuno lišenim srednjoškolkama. I pored toga što se radi o specifičnom kulturnom fenomenu jedne nacije, nemojte biti obeshrabreni - na nekim dijelovima sam plakao od smijeha, hehe.

Chronicles of a Clueless age - možda i autorov najuravnoteženiji strip, gorko-slatka i predivno poetična priča o odrastanju tinejdžera i unutrašnjem bogatstvu misli i mašte čak i najintrovertnijih ljudi. Uz, to, zaista nevjerovatno, ovaj strip je zaista originalan.

Elem, čekam vas. Buntovnike koji će uzdizati Furuju u nebo, benigne erotofile koji će balaviti nad njegovim -vrlo dobrim- crtežima srednjoškolki u raznim situacijama, malograđane koji će me kamenovati zbog predstavljanja "bolesnih Japanaca", ili, još gore, osuditi na sobu gdje će od svih mogućih stripova jedino Zagor biti dostupan. Svi ste dobrodošli. Konićiva!

Uostalom, evo jednog razgovora između njega i urednika časopisa Garo, koji je objavljen u engleskom izdanju stripa "Short Curts", vrlo zanimljivog i prosvijetljujućeg po mnogim pitanjima:

Pročitao sam još jedan Furujin strip, koji mi se isprva nije činio vrijedan pažnje, ali ipak sam se prevario: Litchi Hikari Club. Samo jedan tom.

Odmah vam moram staviti do znanja da je ovakve radove jako teško ocjenjivati normalnim "standardima", čisto logičkim metodama. Mnogo više znači vaša percepcija i estetičnost, i sklonost prema poetično-mračnoj atmosferi, koja se ovdje odigrava na pozornici propalog industrijskog grada (podsjetilo me je na "Tetsua", zapravo, sličan senzibilitet, mjestimično), kao i spremnost da iskusite nešto potpuno drugačije, jedan "novi" tip, ne nužno i bolji, narativnog građenja i odnosa prema stripskoj stvarnosti. Primjećuje se veliki uticaj Marua Suehira (o kome bih trebao više pisati), jednog od najkontroverznijih i najšokantnijih mangaka; "Litchi Hikari Club" bi se, stoga, vrlo lako mogao svrstati u ero-guro, mada je nešto suzdržaniji od drugih radova ovog žanra koje sam čitao.

Ali zadržava njihovu srž - crno nihilističko srce, ispunjeno beznađem, tugom nad onim animalnim i gromoroznim u čovjeku, na koje smo osuđeni i čemu podliježemo - jer samo tu se može naći neka prolazna svrha, bolesno zadovoljstvo. Otuđenost pojedinca, detaljno prikazivanje njegovih patogenih stanja svijesti, šire društvo kao odbijajući entitet, kontrolišuća masa mediokriteta... vrlo japanske teme, na tragu nekih njihovih književnih tradicija. Zatim, taj osjećaj Apokalipse - kao da će poslednje licemjerne maske morala ubrzo spasti, ili same istruliti, i otkriti istinu koja će biti jednaka za sve, ogoljena, jasna i užasna. I sudar ideala, velikih ideja kojima se teži, maštarija i želja sa nemoći same jedinke, krhkošću, slabošću, banalnostima koje slamaju.

Takve asocijacije u meni bude ovakva dijela. Možda će sa vama biti drugačije.

Dakle, radnja... nekoliko dječaka, srednjoškolaca, imaju svoj "klub" neku vrstu proto-fašističke organizacije, sa sve "velikim vođom" i čeličnom hijerarhijom... pokušavaju da stvore savršenu vještačku inteligenciju, iz nekog razloga... na kraju, posle konstrukcije modernog, čeličnog Frankenštajna dekadentnog doba, stvari postaju sve bizarnije... proročanstva, međusobni sukobi i paranoja, homoseksualizam, otete djevojke i postepeno tonjenje do samog dna ludila - teško je reći bilo šta više od ovoga.

Crtež je nevjerovatan, a Furuja se još jednom potvrđuje kao genije vizuelnog izraza, daleko iznad zanatlija "realizma" i toalet-produkcije današnjice.


Neka se ovaj autorov eksces shvati na sličan način kao Bodlerova "Strvina" u svijetu poezije: pobuna protiv ustaljenih slika "skladne" umjetnosti (u devetoj umjetnosti - "avanturistički strip realističke stilizacije", kopirajt baj Fil Korigan), nužna tendencija i dokaz ambivalentnosti naše prirode. Iliti, ne trebaju svi stripovi da budu ovakvi, ali bilo bi daleko gore da se mračni biseri ljudskog uma, poput "Litchi Hikari Cluba", nikada ne ostvare...