Sedam života kopca

Nisam mogao da izdržim: ipak sam danas pročitao svih sedam albuma, ne mogavši da se zaustavim. Putovanje bez premca.

U zadnje vrijeme, jako malo stripova mi može zadržati pažnju i na najosnovnijem nivou prelaženja pogledom putanju od jednog kadra do drugog. Tako da, kada zapadnem u ovakav žar, i slistim ogromne količine stranica za kratko vrijeme, znate da se radi o nečemu izuzetnom (naravno, pod uslovom da vjerujete mom ukusu).

"Sedam života" kopca funkcioniše na više nivoa. Zapažam tri: ličnu dramu jedne rastrzane, propale plemićke porodice, ostatka ranijih vremena, feudalnog morala i vjerovanja, koja se stalno zaoštrava dok, po svojim dramskim preokretima, praktično ne preraste u farsu, tragediju nesporazuma i ne-kontakta. No, narator (Đavo) je toga svjestan, i dotična građa je propraćena prikladno ironičnim komentarima. Međutim, naši likovi nisu izolovana psihološka ostrvca, mikro-kosmos za sebe, ne, nikako: lične priče su uklopljene u vrlo uvjerljiv, iskren i ispravno okrutan prikaz Francuske ranog sedamnaestog vijeka, sa svim njenim problemima, postepenim raspadanjem okrutnih ostataka feudalizma, začecima apsolutističke monarhije, vjerskim borbama i fanaticima... u tom smislu, "Žig sudbine" savršeno prenosi novovjekovno shvatanje politike, u oštroj kontradikciji sa srednjovjekovnim misticizmom i maskiranjem istorijskih činjenica religioznim trabunjanjima o "volji božjoj" - upravljanje ljudima je stalna, nemilosrdna i duboko podmukla borba, u kojoj se držite ili propadate. Od vrha do dna, i obrnuto, se katkada izuzetno brzo pređe - nikada se ne zna šta nam sutra donosi. Stalna borba, grčevita egzistencija, makijavelizam.

Treći nivo je opšte-ljudski, univerzalan, aktuelan i danas; grubo je skiciran, implicitno označen kroz niz monologa misterioznih figura - Pjesnika, možda neke vrste đavola, i slijepe starice koji prate i možda organizuju čitavu radnju. Jak determinizam i beznađe se osjećaju na većini strana ovoga stripa; što je neobično za rad koji se bavi periodom buđenja i napredovanja nove, buržujske Evrope koja će polako sahraniti feudalce, genijalno sažeto u rečenici "vladavina mača prolazi, dolazi vladavina zlata". A opet, nema slobode, čak ni za kralja: oni igraju unaprijed napisane uloge, "misleći da improvizuju". Da... Najviše što se može uraditi jeste ostati stoički ravnodušan pred silama dobra i zla, sreće i tuge, sa stalnom samo-sviješću i jasnim moralnim kodeksom. Ne biti nečovjek, kako bismo rekli mi Crnogorci.

O likovima, i genijalnim momentima priče, bi se dalo napisati mnogo stranica i stranica. Anri IV, recimo - izuzetno upečatljiv lik, koji nam dotičnu istorijsku figuru daleko više približava i objašnjava negoli bilo koja istorijska knjiga. Ili njegov sin, sa par vrlo upečatljivih pojava u sedmom albumu, Luj Trinaesti, melanholična figura svjesna svojih ograničenja, žudeći za slobodom i snagom da se soptvene vizije i ostvare. Uzalud... Jeronimus, ludi inkvizitor, hrišćanski fanatik, ispljuvak najgoreg što je majčica Crkvica svalila na leđa naroda u svojoj istoriji 2000 godina tlačenja. Zastrašujuće su njegove istrage, koliko i zbog samih činova mučenja, koliko i zbog uvida u bolestan, iracionalan, nepodnošljivo sujevjeran način "mišljenja" i "zaključivanja" ljudi prošlih doba. Grijeh bi bio ne spomenuti i scenu lova na nedužnog kmeta, oličenja neljudskosti feudalizma i klasnog poretka uopšte, nevjerovatno potresnu i moćnu. Te, klanje zlog baruna, od ruke jednog od njegovih henchmena, naizgled samo još jednog parčeta topovskog mesa, koji više ne može da izdrži toliku okrutnost... jedan od rijetkih momenata koji nam zapravo daje blijedu nadu. Itd., itd., neka me i drugi čitaoci malo dopune.

U suštini, najviše me je nervirao pomalo banalan koncept "crvenog osvetnika", kao pojave u samom stripu, sa spektakularnim mačevanjem, kvazi-ironičnim replikama, neopisivo glupim pokušajima spasavanja, tačnije srljanja u opasnot, te vrlo "tajnog identiteta". Sa druge strane, mogu ga prihvatiti na striktno idejnom nivou: maska kao način transcedentiranja vlastite ličnosti i ispoljavanja višeg, kolektivnog osjećanja "moralnog", koje dolazi prirodno; krik pojedinca usmjeren ka svim krvavim detaljima mučne istorije. Šareni eksces, koji na momenat skrene tragični tok događaja i natjera nas da zaboravimo na neizbježnu okrutnost i crni humor svijeta "Sedam kobaca", da bi nas neka scena već u sledećem trenutku podsjetila da "Boga, ukoliko postoji, treba da bude sramota zbog stvaranja ovakvog svijeta". Đavo i ne mora da se direktno upliće u ljudske afere, nije potrebno, niti je najcrnja pojava pod svijetlom Sunca. Put do pakla je popločan dobrim namjerama? Dobro kao dio đavolje aktivnosti, još jedna njegova alatka? To mi se sviđa. Ali, sotonske sile stupaju u direktnu akciju samo jedanput, ako sam dobro zapazio: da podstaknu stvaranje Osvetnika. Samo to je bilo dovoljno da Pakao ispriča ovaj crni vic od dvjesta i više strana, samom sebi.

Ali, Anri IV i dijalozi... majko mila, kakav lik, možda i najvitalniji u čitavom stripu, čak i od Arijane. Na vrhu društvene piramide, svejedno shvatajući svoj usud i predoređenost; i nije ga briga, jednostavno. Živi život do krajnosti i nastavlja da pokušava: mislim da ne bi trebalo tražiti više od bilo koga, pa i nas.

Remek-dijelo francuske škole stripa, odlična drama, razmatranje istorijske epohe i ljudskog karaktera. Čitati i pamtiti.

I da, samo djelić oštre, opore i nemilosrdne kritike nazadnih snaga ljudskog društva, kojoj ćete svjedočiti u "Žigu sudbine":

Ovo je prvi put da vidim kako izgleda u boji, čitala sam "Žig sudbine" u Stripoteci iz dva ili tri nastavka ali mi se prilično pomešalo, odavno je bilo i verovatno nisam čitala hronološkim redom Čije je izdanje ovo obojeno ? Strip je odličan, definitvno bih ga želela u kolekciji

To je hrvatsko izdanje, oni su izdali prvi album u boji, ali tu su stali, nažalost (Slobodna Dalmacija).