Dnevnik gledanja

Ma ništa ne fali Timberlejku u filmu, super je filmić.

BBC dokumentarna serija Japanorama


svasta nesto

jao gledala sam to ...ne bih baš preporučila ovaj dokumentarac za promociju Japana prilično uvrnuto

e pa jbga
narod to voli

kao na primer
gostovanje Hilari Klinton,Grand Show i sl.

ono
gledao sam i Pretty Sloppy 4 - Henessy & Lara Page Milk Enema
al mislim da vas to ne zanima ovde

Step Up 3 - http://www.imdb.com/title/tt1193631/

Jedno vreme sam trenirao breakdance, tako da volim ovakve filmove gde se bave hip-hopom i B-boyingom. Super je.

She's Out of My League - http://www.imdb.com/title/tt0815236/

Tipična, ali simpatična komedija.

The Dark Knight Rises - http://www.imdb.com/title/tt1345836/

Konačno pogledah poslednji deo Betmena. Ooodličan film, mnogo mračan i drugačiji od prethodnih delova, meni je baš legao.

Bila mi u poseti ucveljena sestra pa sam u fazi tešenja sa njom odgledala film Sex and City http://www.imdb.com/title/tt1000774/ s obzirom da nisam nikad imala živaca za seriju i da mi glavna glumica ide na živce , nije tako loše moja untrašnja fuksa daje ovom filmu ocenu 8 od 10

Lucia y el sexo



Naslov sugeriše da ima seksa u filmu, i zaista ga ima. A obožavam dela u kojima je seks samo maska, samo zavesa, ispod/iza kojih se odigravaju najneverovatnije ljudske drame. Evropska kinematografija je prilično "sporija" u odnosu na Hollywood, mada ne i američku indie produkciju, no - mnogima će zasmetati sporo odvijanje radnje u ovom filmu. Ali zato, ako volite dobru fotografiju, onda ćete lako odlutati iz svoje sobe u dugu šetnju pokraj mora.

Kroz odnos jednog pisca i njegove devojke, konobarice Lucije (sjajna Paz Vega), film govori o tome kako i najmanji naš postupak, nebitno da li nameran ili slučajan, može uticati na naše živote, a da toga najčešće nismo ni svesni. A onda kada i ako postanemo, opet preko naših odluka upravljamo životom tako da nas to odvede u smeru koji nismo mogli ni da zamislimo. Plus, ne razmišljamo o tome kako i koliko te odluke utiču na druge ljude oko nas... Kao na primer, kako veza za jednu noć može da promeni živote učesnika te veze, a kako živote onih koje će oni tek sresti...

Odavno za neki film nisam rekao: remek-delo. Daleko od toga da je ova tema nova, ali je način na koji je obrađena za moj ukus - savršen.

Podsetio si me ovim na jedan film koji sam pre neki dan odgledao u kinoteci, zove se "The Pillow Book" .
Iako je dosta (cini mi se, ne znam sa sigurnoscu) u japanskom maniru, pisao ga je, i rezirao, Britanac.

Radnja se vrti oko glavne junakinje, devojke koja ljubav spoznaje preko pisanja i kaligrafije. Prva secanja ljubavi su joj scene kada joj otac za rodjendan po licu i telu ispisuje japanski mit o stvaranju coveka.
Kasnije u zivotu, ona trazi ljubavnike koji ce po njoj da pisu/crtaju, gotovo uporedo sa samim cinom vodjenja ljubavi.
Da ne prepricavam dalje, treba ipak pogledati....al ultimately, sve vreme se provlaci ta interesntna ideja, o junakinji koja je prekasno u zivotu naucila da ljubav mora i da se pruza, a ne samo da se trazi od drugih.
I sve to uz obilje (kudikamo)eksplicitnih seksualnih scena, uz jako spor tempo, preskoke u prici, totalne whacko momente, paralelnu montazu, itd....zato me je valjda podsetio ovaj Andrin film bas na ovaj :)

PS
I naravno, po ko zna koji put imamo ekskluzivnu priliku da vidimo i EwanMcGregor juniora on dok nije zaigrao u Ratovima zvezda, u svakom filmu je morao da pokaze cunu

Zadnja dva filma podsetiše me na ovaj http://www.imdb.com/title/tt0090563/

reći da se radi o odnosu pisca i muze bi bilo banalizovanje...film je francuski klasik, vredi pogledati

Zainteresovali ste me oboje.

evo i ovde :)

inace, veceras sam bio na "otvaranju" martovskog programa kinoteke, koju krase cudovista iz Universalovih studija
doduse, pocetak je bio malo neuobicaijen ja bih to lepo pustio po redosledu, pa "reprize" nek idu nasumicno, no....

dakle, druga verzija "Fantoma iz opere", kao i "Drakula" s Belom Lugosijem


Fantom iz opere je kind of bezveze
osnova price je verno prenesena, i tu svaka slicnost sa knjigom prestaje
skoro pa potpuno razvodnjena atmosfera se i moze pripisati mentalitetu americkog filma tog doba, pa tu kao "nemam razloga previse da zakeram". mada, scene u samoj operskoj dvorani su vrlo bogate i sarolike, svaka cast za to. uopste, previse (nekad i nepotrebnog) humora, previse boja, a od cudovista ni C....takve stvari u filmu o ovakvom predlosku uopste ne doprinose dobrom utisku.

drugo, mozda i bitnije, je to sto je prica potpuno banalizovana uvodom koji "objasnjava poreklo" cudovista. losa igra patetikom, koja se mogla preneti na odnos cudovista i Kristine....a da ne pominjem koliko je potencijal same pojave cudovista narusen uvodjenjem te price, blah.... i povrh svega, kao sto gore pomenuh, svu njegovu cudovisnu pojavu su sveli na matorca u mantilu i sesiru, sa smesnom maskom preko lica, bljak.

mislim, nije da nisam uzivoa u filmu, opustajuc je totalno....al su mogli mnogo bolje da iskoriste sav "potencijal" price i likova :)
no, gledace se i prva verzija (a cuo sam negde nekad da ima i jedna novija verzija koja isto nije losa) ovih dana, mislim da je i ona deo programa :)
[PS
imali su zadivljujuce dobru verziju filma; ne znam da li je bio neki remaster u pitanju, ili imaju mnogo dobre frizidere....al ja sam se odusevio ]



E, Dracula je vec nesto drugo
Pored zanimljive, prilicno ambiciozne i "zastrasujuce" scenografije - film je bre C/B! :)
Iako iz danasnje perspektive mnogo toga deluje zapravo zastrasujuce naivno, ako znate da iskljucite senzor za takve stvari - ovaj film ce vam biti super. Stavise, ima nekih kadrova, koji bi uz minimum dorade mogli i danas da uteruju jezu (recimo uz malo jezive muzike, scenskih efekata, itd....).
Zapravo, ako ovaj film i ima nekih "problema", to je upravo sto se tesko odrekao estetike i mehanizama nemih filmova. Veliki deo filma je gotovo pa potpuno bez zvuka, uglavnom u delovima u kojima se Drakula budi, ili vreba plen....te prenaglasena gestikulacija i mimika deluju smesno bez obzira na to koji prekidac iskljucis.
Gumeni sismisi koji mlate krilima kao da su jastrebovi....su isto presmesni

Bela Lugosi je super kao Drakula a profesor Van Helsing recimo mi se i ne svidja nesto posebno....nema nikakvu harizmu, nista, samo matorac koji ide okolo i laprda.

Overall super. Cak mi i ne bi bilo tesko da ga ponovo pogledam.
Mada, ne smem da zaboravim - meni barem, "Drakula" nije ni pridji Murnauovom "Nosferatuu" sto se tice zastrasujuce atmosfere. Eto, osecao bih se lose da nisam to rekao

coming up - Vukodlak, Mumija, Nevidljivi covek, Frenki....
kupio sam godisnju pretplatu na kinoteku, tako da ce da se gleda i ono sto treba i ono sto ne treba

Dobio karte za ovaj film na Festu, a osim toga da glume Robert Redford i Susan Sarandon, nisam znao ništa o njemu...



Weather Underground, pre sada više od četiri decenije, bila je radikalna američka grupa, koja je, pored ostalog, želela da svrgne vladu SAD, ogorčena ratom u Vijetnamu (u filmu je na tome akcenat, kao i na tome kako je vlada represijom pokušavala da uguši slične pokrete, iako ne agresivne). Optuženi su i za niz bombaških napada, ali se većina njih vešto krila dugi niz godina...

A onda, jedna članica pokreta odlučuje da se preda, a zahvaljujući upornosti jednog mladog, ambicioznog reportera, klupko počinje da se odmotava i FBI počinje da otkriva i juri članove Weathera...

U filmu ima dosta preterivanja, dijalozi su na momente zatupljujući, a pored sjajne ekipe veterana - Sarandonova, Redford, Julie Christie, Sam Elliott i drugi, onaj nesrećni Shia LaBeouf nikako se ne uklapa u koncepciju... Ipak, to sve ne uspeva da pokvari utisak koji je na mene ostavila Redfordova režija ovde... Stara škola, non stop akcija, priča koja drži pažnju sve vreme i podaci iz prošlosti dozirani taman onoliko koliko je potrebno da budu u službi priče, a realno toliko da ovaj film deluje kao jedan od onih koji su, nakon nekoliko decenija, dobili nastavak sa istim glumcima, tipa The Last Picture Show/Texasville. Pa iako prequel - ne postoji, imam utisak kako sam ga gledao!

Zanimljiv film... Redford glumi begunca, samohranog i posvećenog oca dvanaestogodišnje devojčice, koji pokušava da dokaže kako nije kriv za smrt jednog čoveka pre toliko godina, i vrati svoju ćerkicu, ali i svoj pravi identitet, posle 30 godina skrivanja...

Nova tura cudovista iz Univerzalovih studija:



O "Nevidljivom coveku" - zanimljivo delce, ali nista previse impresivno. Verovatno je glavni krivac cinjenica da nema niceg "onostranog" u ovoj prici, glavni lik je lud i besan zbog leve posledice hemikalije koju je ubrizgao, i to je to. Da ne kazem jos da je zavera da osvoji ceo svet, ubijajuci jednog po jednog coveka....provalija
S druge strane, ono sto jeste zanimljivo, i sto, da budem iskren, nisam ocekivao, jeste nacin na koji su odradili film. Pre nego sto sam ga pogledao, mislio sam da ce cela fora da bude uz pomoc glumca u zavojima. No, tehnika tog doba je izgleda mogla da se uhvati u kostac s "nevidljivim glumcem" :) te da napravi efekat nevidljivosti koji ima zadovoljavajuc efekat.
Ono zrnce zanimljivosti koje preostaje ovom filmu, a koje je u cvrstoj vezi sa Frankenstajnom (mozda i sa nekim drugim stvarima, nisam jos gledao gomilu toga), je sto se ovde strah bazira na nauci, i onome sta nauka u pogresnim rukama moze da donese. Filmovi su stvoreni u prvoj polovini dvadesetog veka, gde su se odvili neki od najvecih skokova u oblasti naukem poput elektriciteta, saznanja o strukturi materije, itd....i onda je zanimljivo gledati paranoju koja se upravo oko toga stvara :)
A da ne pominjemo presmesne "kosmicke elektrode", "zrake zivota", i slicno.... al to je vec za Frankenstajna.

Frankenstajna sam gledao po drugi put, i nije mi bio nimalo naporan. Sama adaptacija je naravno prilicno "slobodna", al to nije iznenadjujuce, i danas bi se pomucili da naprave verodostojnu adaptaciju knjige, a kamoli u to doba :) A nije ni bitno na kraju krajeva, jer ceo film stima prilicno dobro. Ipak, i ovde imamo jednu vrlo nesretnu banalizaciju, koja cak nije ni bila potrebna (vec se vide tendencije ka sazvakavanju sadrzaja za "manje zahtevnu" publiku, ah) - mozak kriminalca. Po meni, taj deo price je ne samo nepotreban, nego je vise stete nego koristi naneo. Umesto da se akcenat sto posto zadrzi na ljudskosti cudovista (koje je sjajno predoceno u meni i dalje omiljenoj sceni s malom devojcicom pored jezera), uvodi se potpuno tupav elemenat "on cini zlo jer mu je mozak zao"; bljak.


Al inace, kao sto rekoh, ostalo sve super - atmosfera, scenografija, kostim, "trikovi", pa cak i humor, koji u "Nevidljivom" nekad dolazi do imbecilnosti (a isto ce biti i u "Nevesti"), ovde je sve na mestu. Jeste, i dalje se oseca prisustvo nemih filmova "u vazduhu"....al dobro, to je valjda razumljivo :)

I mala digresija, kad pomenuh strah od nauke, ovde takodje imamo i elemente koji danas deluju smesno, al tada sigurno ne - strah od prirode. Da bi doprineli atmosferi uzasa, citava scena uzdizanja Frankenstajnovog cudovista se odvija za vreme uzasne oluje, gromovi pucaju pa rasturaju A slicno se moze primetiti i u "Drakuli", gde se jeza uteruje zavijanjem divljih zveri usred noci.

S druge strane, "Frankenstajnova nevesta" nije u jednakoj meri impresivna. Nije da je losa, ali je nepotrebno razvodnjena nepotrebnim/nebuloznim elementima (poput malih ljudi u tegli), te retardiranim fazonima, PONOVLJENIM iz "Nevidljivog", sa glupom babom koja ide okolo, skici i kenja. A lepo su se setili da se malo bolje poigraju sa ljudskoscu Cudovista, al eto, treba to razraditi, jel da, a publika da se zabavi.... Drago mi je sto su izvukli iz knjige kucu slepog coveka, cela ta sekvenca je na momente bas dirljiva (iako i ona na momente banalizovana glupim forama sa picem, cigarama, itd....).

Najsmesnije od svega je zapravo sto se film zove "nevesta", a od neveste ni traga sve do kraja filma (: Nije bitna sama pojava, koliko njeno prisustvo u samoj prici, koje nije dobilo konkretan oblik sve do negde tamo oko pola filma...
Ono sto me posebno nervira je sto su izmenjali sve 99% glumaca i likova, ono, znate vec koliko takve stvari meni idu na zivce, continuity rage isplivava


Tako ukratko, sve u svemu....Frankenstajne bih i pogledao ponovo, Nevidljivog tesko, jedino ako bih bas morao.... :)

http://www.imdb.com/title/tt1045658/



Da se Jennifer Lawrence nije saplela prilikom primanja Oskara za ulogu o ovom filmu, verovatno ga ne bih pogledala
Nisam očekivala ništa posebno a dobila sam divan film koji mi je ulepšao dan. Bila sam dirnuta, plakala, smejala se i prosto mi je žao što film nije trajao duže ( iako traje pristojna dva sata )
Dinamika filma je ovde neuobičajena u odnosu na prosečne filmove ali to samo doprinosi realističnijem iznošenju ove nimalo lake priče. Film sjajno ilustruje šta je zapravo bipolarni poremećaj i mislim da u današnje vreme kada dosta ljudi se nosi sa nekim oblikom depresije ovaj film budi pozitivna osećanja i nadu u srećan kraj
10/10

pao veceraske i Vucko


Neki znadu, neki ne znadu - radnja se vrti oko mladog plemica Larija, koji se nakon 18 godina odsustva vraca u rodno mesto, u zamak svojih predaka, u kome ce, kao i svi oni, nakon smrti oca da preuzme svoju ulogu lokalnog vlastelina. Sve je naizgled lepo i veselo, rastureni kontakt sa ocem biva ponovo uspostavljen, Lari nalazi lepu devojku u selu, koja uprkos vereniku hoce da podje s njim, sve je divno. Well, sve dok u selo ne dodju cigani lutalice, koji svake godine dolaze da gataju, proricu sudbinu....i koji sa sobom nose prokletstvo, prokletstvo vukodlaka.

Da ne tupim previse oko radnje, to sve iovako moze da se nadje na netu

Pre nego sto krenem da spojlerisem (spojleri slede, dakle), samo da kazem da bi se ovaj film svideo Mhejlu toliko


Dakle, moram da priznam da mi se od svih ovih cudovista do sada, ovaj Vucko najvise svidja.
Naravno, ne sam monstrum, jer postoji ta jedna mala stvar koja minira ceo film - maska, vec sam film kao celina.
Dobro, izasao je 1941, prebolele su se decije bolesti o kojima je bilo reci u kvazi-osvrtima na Frenkija, Drakulu, tek nekoliko odgovora iznad....al opet, sve ovo nekako ide u isti kos, svesno ili nesvesno, pojma nemam i onda me je film bas lepo iznenadio (: Pored toga sto imamo postojanu pricu, bez trivijalnih momenata koje ne mozemo da opravdamo vremenom u kom je film nastao, ovaj film je susta suprotnost prethodnih o kojima sam pricao. Prethodni su bili degradirane ekranizacije, dok ovde imamo originalnu pricu koja odlicno funkcionise (: (za jedan B-horor s pocetk 40-ih, makar)

Ono sto mi se najvise svidja jeste kasapljenje aristokratije, zato sam nagovestio da bi se film mogao svideti Mhejlu.
Od samog pocetka je sve idilicno - lagana voznja ruralnim krajolikom, dolazak u glamurozni porodicni zamak, raskosni enterijer, tavan koji je preuredjen u observatoriju, biblioteke, saloni, spavace sobe, sluge.... Ali, brzo se javlja netrpeljivost izmedju oca i sina, koja ne jenjava do samog kraja. Najpre, otac je veliki naucnik, dobitnik Nobelove nagrade, gleda u zvezde, poznavalac psihologije....dok je sin najobicniji tupan, mehanicar, koji prvom prilikom trci za suknjom. I to ni manje ni vise, nego u selo, u antikvarnicu.

U pricu zatim ulaze cigani, ili drugim recima - oni koji nisu ni nadredjeni ni podredjeni, oni su slobodni. I kako se kaze, dolaze tu svake godine. Pored svojih konja, kolica, kristalnih kugli, karti....oni nose i kletvu, duh zveri koja ubija sve pred sobom, koja oslobadja ono najgore sto covek nosi u sebi.
Tako, conveniently, kletva prelazi na Larija, mladog plemica, koji tek treba da spozna sta znaci biti to sto jeste, nositi breme svojih "ponosnih predaka".


U neverici, zbunjenosti, okruzen ljudima iz naroda koji pokusavaju da ga razotkriju, te njegovim sojem koji pokusava da zataska njegovu monstruoznost, Lari "protiv svoje volje" nocu tumara odenut u vuciju kozu, i hrani se svojim potlacenim jaganjcima; nebitno da li je u pitanju neki tamo sluga, ili pak lepa plavojka koja ga privlaci.
Kako otacn agovestava - vec pet generacija se isto desava s muskarcima u porodici, i svaki od njih je uspesno "prebrodio krizu", drzeci cvrsto uporiste u porodicnom zamku, u kome ce na kraju i da ostane za zivota, davsi zivot novim "vukovima". Ipak, Lari je pokazao otpor koji nije zanemarljiv. On hoce da se otkrije svetu, hoce da prizna da je on krvnik koji pije krv seljanima, hoce da prizeni devojku sa sela, hoce da napusti zamak kad vidi kakvo zlo pohodi njegovu dusu....on se svesno odrice svog dicnog "nasledja".

I zbog toga, presudice mu niko drugi, do njegov otac licno....a krug ce napokon biti zatvoren, jer nema vise nikoga ko ce da nastavi krvavi niz.


Mozda malo vise nego sto film "objektivno" zasluzuje....al to vec nije moj problem


S tehnicke strane se isto nema mnogo sta zameriti. Napokon se dalo malo slobode scenografima, valjda je budzet bio malo bolji pa tako imamo sume i prirodu koji izgledaju jezivo, i koji zaista odaju utisak jednog velikog otvorenog prostora, koji jos sa onim izmaglicama ostavlja super utisak
Al eto, kao sto pomenuh gore jednom, maska mi totalno skripi u ovom filmu. Ne zato sto "nije dovoljno stvarna", il sta vec....nego jednostavno zato sto ne pokazuje nikakvu mastovitost. Gomila dlaka i cao zdravo :( Al sta je tu je, nema nazad....


Sve u svemu, super filmic, opet ce se gledati, bude li prilike :)

Heh, hvala ti, dobri Sale, na preporuci, probaću da odgledam, mada nisam naročito zainteresovan za američku produkciju tog vremena, priznajem. Previše mi je... vizuelno-narativno zastarjela i beznadežno reakcionarna i konzervativna, naravno na vrlo providan način. Stoga sam skeptičan prema mnogim "vječnim klasicima" te ere, sedamdesete su ipak prava dekada naprednih tendencija... (barem na Zapadu)

Međutim, podstaknut ovom tvojom ljubaznom preporukom i nekoliko pređašnjih, želio bih da na ovoj temi napišem par redaka o jednom od mojih omiljenih režisera, koga nisam spominjao na ovdašnjim filmskim temama - Luisu Bunjuelu, jednom od režisera-genijalaca 20.vijeka. Ne dugo, nažalost, niti naročito sveobuhvatno, jer sam umoran, ali dovoljno, nadam se, da vam predočim jedan anarhistički duh lijeve Španije - subverzivan, beskrajno duhovit i šarmantan, nezgodno pronicljiv, sklon eksperimentisanju i razradi "drugačije" naracije, nadrealizmu, ateistički...

Prije svega, par činjenica o njegovom životu. U Španiji je radio sve do pada Republike i trijumfa fašističkih hordi, da bi zatim pokušao da radi u SAD-u, neuspješno, a onda u Meksiku, gdje je ostavio značajan trag i snimio neke od klasika njihove kinematografije. Završna faza je Francuska, mada sam nju najmanje istraživao. Prvi radovi pripadaju nadrealizmu, to jest dvije čuvene saradnje sa Salvadorom Dalijem - "Andaluzijski pas", kratak, ali izuzetno upečatljiv film koji postavlja osnove estetike i izražaja nadrealizma, i "Zlatno doba". Znate, teško je zaista pisati o takvim dijelima, jer se doživljavaju, rekao bih, vizuelno, iracionalnim dijelom uma, i vrlo apolonijski posao "kritičara-amatera" neće naći puno materijala tu... Recimo samo da je "Zlatno doba" vrlo duhovita (koliko nijemi film može biti) provokacija cjelokupnog konzervativno-katoličkog španskog društva, koja asocijativnim metodom slaganja različitih, često formalno nepovezanih, prizora priča o seksualnoj represiji, čežnji za slobodom i neograničenom iskazivanju ljubavi, te konačnom prevazilaženju onih najačih inhibicija: unutrašnjih, usađenih. Dobro, i sami znate da je psihoanaliza tada bila "hit dana" među mnogim umjetnicima... dakle, možete odgledati, ali nije obavezno, nikako.


Zatim slijedi "Las Hurdes: Zemlja bez hljeba", polusatni dokumentarac koji naturalistički okrutno prikazuje jednu od najzaostalijih oblasti ionako zaostale Španije tridesetih godina. Nevjerovatan je udarac koji će ovaj materijal imati na senzibilnijeg gledaoca - putovanje kroz vrijeme, u mračna doba siromaštva, materijalnog i psihičkog propadanja, egzistencijalnu borbu u srcu najgore bijede zamislive koja nas tjera da preispitujemo sopstvene živote i postojanje bilo kakve "više sile" koja bi ovo dozvolila... seljaci koji donose malo plodne crmnice, vukući je do svojih planinskih domova, stvarajući male njivice koje im pomažu tek da ne skapaju od gladi (kao u staroj Crnoj Gori). Žena, tačnije baba, isušena i polu-mrtva, prazna pogleda i očajna lica, koja ima "tek trideset". Neopisivo. Dijete koje u lokalnoj, niškorisnoj školici na tabli ispisuje mantru i današnjeg krvopijskog društva "poštujte svetinju privatne svojine" (a ja kažem, smrt privatnoj svojini i braniocima iste). Dakle, "Las Hurdes" ostaje neprijatno vizuelno svjedočanstvo nezamislivo mračnih predjela ljudskog prebivanja, moćan poziv na modernizaciju, progres i solidarnost, i pravo lice "života u skladu sa prirodom" i "povratka tradiciji" koji danas haraju nesuvislim umovima. (Korišćen je i od strane KP Španije, u agitacione svrhe.)


Sada već ulazimo u meksičku fazu, sa ogromnim Bunjuelovim uspjehom, filmom za koji je nagrađen u Kanu. "Los Olvidados" je i po mnogo čemu moj lični favorit, koliko god volio i ostala velika dijela ovog režisera. Priča je to... koja pokazuje drugo lice savremenog svijeta, ne ono ruralno-primitivno i animalno, već umnogome potisnuto, već urbane džungle u kojima važi isključivo zakon najjačeg, u kome milioni ljudskih života venu i propadaju od - tjeskobe... života, preživljavanja, nalaženja posla od jutra do mraka. Ovo je Bunjuelova oda siromašnom proleterijatu, čiji najkritičniji pripadnici prelaze i u kriminal, gonjeni očajem - i rijetko kad je prikaz sirotinjskog života, a ovdje govorimo o apsolutnom siromaštvu, bio toliko ubjedljiv i relevantan. Nema goreg bulažnjenja od onog koje ćete pronalaziti tamo-amo u kojekakvim "kritikama" po internetu - da je ovo film o maloljetničkoj delikvenciji; ne, iako pratimo grupicu djece, oni samo pokazuju kako niko, pa čak ni "budućnost društva", ne može umaći korupciji i trulosti ekstremnih društvenih okolnosti. Mudar komentar, mala drama malih života, vječito svjedočanstvo o životima prolaznim kartonskih straćara i kvartova... Za Los Olvidados morate imati srce, i cijeniti humanost.
(Sa tehničke strane - neke scene su naprosto NEVJEROVATNE, sušta genijalnost - naročito Pedrov san, izuzetno inventivan prikaz promijenjenog stanja svijesti.)


Svi hrišćani trebalo bi da shvate koliko su njihove zvanične, dogmatske "institucije vjere" zabrazdile i mutirale u najobičnije mesare ljudskih duša, pastire inertnih stada koji snuju snom "pravednika", čitaj ovce, kada se slobodno može reći da je jedan od najboljih filmova o samoj ideji Hristovoj - i pokušaju njene primjene u, oh-tako-složeni moderni svijet - snimio deklarisani ateista, ogorčeni protivnik Crkve i njenog gospodara buržoazije. "Nazarin" je odličan film, koji ne ismijeva vjeru kao takvu, već zvanične verzije iste i ambivalentnost hrišćanskog morala. Nazarin je mladić vrlo hristolikog držanja, gotovo "svetačkog", koji je suvišna i neopisivo ekscentrična pojava u Meksiku ogorčene klasne borbe, čovjek-na-čovjeka, pas-na-čovjeka, i ne odgovara nikome: čak ni njegovim pretpostavljenim, "stubovima vjere, porodice i privatnog vlasništva" (da, primjetili ste, volim taj strićekov citat). Njegova sudbina, jasno predočena, iskreno, makar sa tragovima ironije i sarkazma, pokazuje koliku cijenu mora platiti pojedinac koji se nepokolebljivo drži opšteg morala i ličnih etičkih vrijednosti - u svim prilikama, bez diferencijacije... (kategorički imperativ). Takođe, govori o sudaru apolonijskog i dionizijskog, i ne malo Ničea odzvanja u scenama filma koje implicitno sugerišu da se najveći vjerski fanatizmu obično baziraju na sublimiranoj, histeričnoj seksualnosti, da hrišćanstvo teži da slomi jakog čovjeka i pretvori ga u sljedbenika religije robova, otimajući sve ono iskonsko i autentično iz njega u korist opšte-poželjnih kalupa ili vrlina... ali to su teške dileme.
(Nikada neću zaboraviti završnu scenu filma - moralni moment snage koja se rijetko viđa u filmu. Propraćeno bubnjevima, stalno ti bubnjevi borbe kod Bunjuela...)

(sad malo kraći pregledi - pošto bi cjelokupna analiza oduzela previše vremena, već sam se previše zanio kod prethodnih)


"Viridiana" je poznat film i ima status klasika. Snimljen je, vrlo urnebesno, pod pokroviteljstvom Frankove Španije - kao film kojim se Bunjuel trebao, eto, vratiti u rođenu zemlju. Međutim, nije to tako lako... odbivši da snima neku čednu dramicu ili vesele tralalajke o ljepoti doma porodičnog, režiser je platio cijenu - "Viridiana" je zabranjena u Španiji sve do nakon Frankove smrti, a Vatikan ju je proglasio "blasfemičnom" (što mu za dobar dio nas zapravo i dođe preporuka... hvala, Pope). Nemam ništa drugo doli riječi hvale: izuzetno oštra satira tradicionalnog koncepta "milosrđa" kao izdržavanja gomile niškorisnih lijenčina i šljama zarad pokazivanja "dobrote" domaćinova srca (kome su suprotstavljeni prizori radnika u poslu, oznojenih i umornih, ali vitalnih), te čednosti uopšte. No Viridijana ipak ostaje nepokolebljivo optimističan film. Snage progresa dolaze, već su tu, i sav materijal u kome je ostalo dovoljno zdravog neumitno gravitira prema njima: problematična tradicija, kao istorijska sila inercije, na kraju uvijek uzmiče, poražena i efektno ismijana. Tako ovo dijelo zaključuje suptilni trenutak rušenja klasnih barijera na nivou gospodar-posluga, neprikrivenog iskazivanja emocija, uz pratnju rok muzike sa radija... ti veličanstveni, a gotovo neprimjetni momenti.
(Poznata je i parodija Poslednje večere, koju ovdje drži gomila odrpanih lopova-prosjaka.)


Hm... po mnogo čemu, "Anđeo uništitelj" je režiserov povratak u voljeni nadrealizam. Količina samopouzdanja, ali i pokazanog uspjeha ovdje je naprosto zapanjujuća - polazeći od apsurdne premise gomile uglednih zvanica koji ne mogu napustiti jednu prostoriju sprječeni nekom vrstom mentalne barijere, dobijamo jedinstvenu dekonstrukciju buržoazije kroz naturalistički prikazan psihički slom... i druge teškoće opstanka u jednoj sobi, neobjašnjivo zatočeni. Sjajno upozorenje buržoaziji, poruka o, nadajmo se, nadolazećoj budućnosti - onoj u kome je kapitalizam, i njegovi prirepci, objektivno prevaziđen, izlišan, raspadajući, i u kome se tvrdoglavi ostatci datog sistema još drže Starog Reda - spriječeni, dakle, isključivo svojim mentalnim ograničenjima. Granica između okrutnosti i milosrđa, dobra i zla, i ostalih dijalektičkih suprotnosti najjača je u našem umu, tu je njeno pravo uporište. Naravno, baš taj poredak, koji se u tom stadijumu već odžava samo snagom navike, predrasuda, a bogami i fizičke sile, degeneriše se na način koji nimalo ne podsjeća na "zlatno doba"... robovlasnika, vlastele, kapitalista, svejedno. Vrlo zanimljiv film, možda donekle predug.

---
Gledao sam još stvari, divnih, odličnih, ali prvo probajte da "svarite" ovu količinu informacija... jer se bojim zamora materijala, naravno. Možda kasnije napišem još nešto - o "Simonu pustinjaku" ili "La voie lactee", ne znam - ali tek posle. A moram i odgledati "Belle de jour", jedva čekam.


(taj trenutak kada shvatite koliko vas još SVEGA čeka)

Mhejl ::Heh, hvala ti, dobri Sale, na preporuci, probaću da odgledam, mada nisam naročito zainteresovan za američku produkciju tog vremena, priznajem. Previše mi je... vizuelno-narativno zastarjela i beznadežno reakcionarna i konzervativna, naravno na vrlo providan način.

eh, da, svega ima
ali ovo nije nikakav klasik, Univerzalovi monstrumi su (kao celina), vise stvar kulta, nego klasika (: (recimo, Frankenstajn i Drakula bi se mogli svrstati i u klasike, al ostalo tesko, po mom misljenju barem)

elem, ovo je vise bila preporuka da
ako ti se nadje nekad pri ruci
a jos ti se uvuce i nekih slobodnih sat vremena tokom popodneva/veceri....da bacis pogled

nije nista sto ce te izuti iz cipela
al kao sto vidis
ima ideje koje ti nisu strane (i ne trudi se da ih sakrije) :)

inace, veceras je trebalo da se gleda:


ali, avaj, dodjoh s drugom u biJoskop (neko mnogo simpaticno mestasce inace, koje pusta indie filmove, neamericke stvari, i probrani mainstream) u "minut do dvanes'", i rekose nam da je ostalo samo jos jedno slobodno mesto :(
a jos je i nakon filma trebalo da bude neke debate o psihoanalizi, itd....
jbg

elem, produzimo dalje, kad smo vec s namerom posli u veliki grad
do obliznjih biJoskopa, da vidimo sta ima
i naravno, nista posebno

al posto smo se naostrili da bacimo pogled na neki film
odaberemo Mebijusa:


film koji u normalnim okolnostima verovatno ne bih pogledao, jer me ovakve stvari mahom ne interesuju
u pitanju je spijunaza, bankarstvo, itd....na prvu loptu sam pomislio da bi se mogao svideti Elesaru
a onda sam ipak pogledao ceo film, i video da nije vredno truda

dakle, najvise se sve vrti u Monaku
gde se americka agentica CIA spetljava s ruskim agentom, a sve u petostrukoj igri da se sjebe ruski bankar, a sve to u desetostrukoj igri izmedju ruskih i americkih obavestajnih sluzbi oko slanja americke vojske u Irak....u svemu tome, tragicna ljubav, komicni visestruki orgazmi u borbi protiv amnezije, happyend, i naravno - Branka Katic!!!!

ako nista drugo, film nije previse naporan
but otherwise....ako vam padne saka, ne morate se truditi

necu previse tupiti, jer manje vise vazi i za ostale rodjake im koje pomenuh tokom proteklih nedelju dana....

ono sto je zanimljivo je da je okruzenje promenjeno, nema vise gotike, sume, ovoga onoga...."Stvorenje" nas seli u Amazonsku prasumu, a "Mumija" u Egipat
stavise taj toboze Egipat je lepo bas odradjen, ima malo pustinje, malo grada, malo muzeja, grobnice....cak su se potrudili da docaraju i stari Egipat, sto uopste nisam ocekivao
i pojma nisam imao da je ona Mumija s Frejzerom i Vajzovom zapravo svojevrsni reboot ovoga

sto se "Stvorenja" tice
ima vrlo interesantnu ideju, i cak, potencijal za neke vrlo interesantne momente, sto iz pogleda strave, sto iz pogleda simbolike, povratak u raj, potraga za tajnom stvaranja, zrtvovanje zene, i slicno....al eto, nije to vise produkcija koja bi se usudila da bude previse ambiciozna bolje je to bilo kod Vucka, dvaes' godina ranije


da, najpre sam se pitao po kojoj logici su ih grupisali ovako zajedno (cak i sutra, kad im je repriza)
al videh onda da ih vezuje zajednicka tema prckanja po proslosti, pitanja, odgovori....i uzasi koji otud slede

Išao da pogledam novog Woodyja Allena...



Nakon Vicky Cristina Barcelona, zatim You Will Meet A Tall Dark Stranger (smešten u London) i Midnight In Paris, ovo je četvrti film koji je Allen snimio u Evropi, a samo Dark Stranger škripi...

Ništa novo, njega ljudi ili vole ili ne vole, opet komentar o muško-ženskim odnosima, ali i odlična kritika modernog društva i onoga što to društvo smatra zabavom... E, kod ovog drugog briljira! Najpre, dugo ga nije bilo kao člana glumačke ekipe u njegovim filmovima, a pošto je ostario, još je komičniji: džangrizav, sumnjičav i blesav kao i uvek, ali još smešniji... Kada čuje svog budućeg prijatelja, oca italijanskog mladića za kog se udaje njegova ćerka, kako peva operske arije ispod tuša, Jerry (Allen), menadžer u penziji, odlučuje da od njega napravi zvezdu. Problem je što njegov prijatelj može da peva samo ako se pri tom kupa.

Meanwhile, jedan mladi bračni par iz provincije suočava se sa velegradom... Ona zaluta i pada u iskušenje da prevari muža sa omiljenim glumcem, koga je slučajno srela, a mužu, dok je čeka, u hotelsku sobu ulazi prostitutka (nikad luđa i lepša Penelope Cruz...). Tu je i mladi par američkih studenata, kojima u posetu dolazi njena najbolja drugarica, a na primeru ova dva para Allen pokazuje koliko je lako nekoga prevariti i odgovara na pitanje da li je tako nešto vredno "truda"...

Konačno, izvesni Leopoldo (presmešni Roberto Benigni) naprasno postaje medijska zvezda. Zašto i kako? Who cares... On je sada zvezda, prate ga i snimaju u korak, sve dok ne naiđe neko ko će se sedmoj sili učiniti - ovo bukvalno! - zanimljivijim... Allenov osvrt na warholovskih petnaest minuta slave.

MOžda ovo deluje previše za samo jedan film, ali nije, jer se radi o režiseru-veteranu koji zna šta radi...

zvuci vrhunski
a davno nisam gledao Vudija na ekranu, bas davno....moram da vidim nekako da ujurim taj film

Elem...


Najopušteniji, najduhovitiji i ponajduži film Šiona Sona, poletan, mladalački i neopisivo ludački u svojim premisama i zapletu, u najboljoj tradiciji eksploatacijske J-kinematografije. Četiri sata traje ovo čudo... i beskrajno sam uživao u svakom minutu.

Šta vas ovdje čeka? Mali (japanski hrišćanin) koji traži "svoju Mariju" (do not ask) i dok je ne nađe, ne može se... uzbuditi bilo kojom drugom djevojkom. Tajnu sektu japanskih voajera koja je vještinu fotografisanja gaćica tokijskih prolaznica razvila do savršenstva savršenstva. "Zero Church", još jednu u nizu religioznih sekti, komentar nad kmekavom kvazi-duhovnom zapitanošću današnjeg društva... Omaž nenadmašnoj "Sasori-san". Dva ženska lika koja se po ludosti i količini trauma iz prošlosti, koja veseli svakog potajno seksualno opterećenog psihoanalitičara, mogu komotno nositi čak i sa "o-maj-Džizus" protagonistom.

Ma, sviđa mi se ovo, više nego što vam mogu i opisati. Neka je kič, neozbiljno, prišijte mu sve moguće mane, but I stand my ground.

Saigo no Kizuna - Okinawa Hikisakareta Kyodai


po istinitom dogadjaju
dva rodjena brata na suprotnim stranama
svedocenja prezivelih

Nacionalizam, pod velom "nacionalnih interesa", "jedinstva", "odbrane otadžbine" i ostalih prodavanja magle za nedorasle umove, zapravo želi da ukine samokritiku, odnosno racionalno, materijalističko prosuđivanje svijeta oko nas, prokazujući je kao "nepatriotsku aktivnost". Onda će korumpirani političari, pohlepni popovi i kriminalna buržoazija moći da se sakrivaju iza "nedodirljivih" ideja - Države, Vjere/Boga, Investicija ili čega već... ili već živimo u takvom društvu, uz malo ili nimalo opozicije?

Gorenavedene riječi sam napisao ja, u sklopu aktivnosti jedne grupe crnogorskih socijalista, pokušavajući, između ostalog, da pokažem manipulacije vrhuške na vlasti i aktuelnost marksizma. Ali to nije bitno u ovom kontekstu. Činjenica je, i to tužna, da većina današnjih glavnotokovskih hitova i blokbastera - ne zavaravajmo se da svi dijele naš dobar filmski ukus, tih edukovanih Darkwoodovaca, kmeh - upravo slijedi šablon pop-kulture kao "fabrike snova", neke vrste "fiksa" koji će nas u potpunosti otrgnuti iz stvarnosti na nekoliko sati i beskrajno zabaviti. Zato što smo umorni, od posla, od svakodnevnih obaveza, i nije nam do ničega, samo do zabave. Beskrajne. I tako, neprimjetno, propuštamo da primjetimo mnoge ideološke teze koji nam dati filmovi, kroz šareniš masovne kulture, pokušavaju prikazati kao poželjne i tačne - i smijemo se drugima kao "paranoicima" kada nam pokušavaju ukazati na slične pojave...

Dakle, zaglupljivanje masa je apsolutni prioritet, i isticanje statusa kvo kao najboljeg mogućeg. Eto, nije savršeno, ali... jeste li slobodni (po našem receptu) ili niste? Zar želite te ekstremiste, i njihove revolucije koje će potresti vaš mirni život kredita i trošenja, radi kojeg ste i rođeni, majku mu? Čomski je pisao i o ciljanom "navođenju rasprave", odnosno forsiranju lažnih pitanja koji zaklanjaju suštinu stvari - navodeći sukob između američkih intelektualaca o povlačenju iz ili ostajanju u Vijetnamu, raspravi koja je učinila da se iz vida javnosti izgubi ključno pitanje - opravdanost same intervencije, odnosno američkog imperijalizma i reakcionarnosti.


Sličnim pitanjima bavi se i Karpenterov "Bijeg iz Njujorka" (1981.), koji pripada žanru akcionih filmova, tradicionalno nezahtijevnom materijalu. On se, zaista, i može gledati na auto-pilotu, odnosno puštanju mozga na pašu - hej, folks, pa ipak je to samo FILM, pa još SF, geekovska stvar, relikvija kojekakvih zaluđenika i eskapista. Naravno, onaj ko želi da postavlja prava pitanja, i zapita se o prirodi odnosa na celuloidnoj traci, obično će doći do drugih zaključaka.

I "Thing" je, godinu dana kasnije, nastao na pragu reganovskih osamdesetih, periodu jačanja konzervatizma i, skladno tome, debilnih blokbastera od kojih se američka kinematografija i dan-danas oporavlja, ili čak i dalje napreduje u tom pravcu - beskrajnog banaliteta. The Thing je popljuvan zbog neprijatnih pitanja identiteta i međuljudskog kontakta koja je otvoreno postavljao, dok beskrajna subverzivnost i pljuvanje "patriotskih dužnosti" od strane "Bijega iz Njujorka" često ostaje neprimjećena, ili protumačena isključivo u smislu "kul" i upečatljive pojave Snejka Pliskena. A i on postaje samo još jedan tough guy, mada-faker i slično, mjesto njegovog pravog, daleko opasnijeg lika velikog cinika, autsajdera i čovjeka lične etike, koji ne odgovara nikome, ni samoj Državi...

Koncept Države i Sistema uopšte je ispravno portretisan: kao mehanizam represije, monopola upotrijebe sile, koji se ne rukovodi bilo kakvim vrijednostima, već golom nužnošću interesa - koji, u klasnom smislu, znači održanje statusa kvo, društvene hijerarhije. Već na početku filma, kroz jednu, može se reći, distopijsku budućnost SAD-a, iznešena nam je kritika konzervativnog shvatanja "riješavanja problema". Segregacija. Čelični zid, ostvrski zatvor, podignut da se zatoče "oni", kako bismo mi, teks-pejing sitizens, bili bezbjedni i ušuškani. Bitno je izdvojiti "zaražena" grla iz Stada, i baciti ih u najcrnju rupu, da sami skapaju u svojoj zloći, i Average Joe će se, kao i uvijek, složiti sa tim. Njega, bre, ne dotiče. Koga briga za ispitivanje druš. okolnosti koje i stvaraju kriminal, i proces rehabilitacije.... kada tako samo troše pare poštenih građana? Menhetn, nekada mjesto na koje su se slivale rijeke imigranata, u potrazi za milion puta prežvakanim američkim snom, pretvoren je u oličenje nove Amerike - koja se više ne smiješi tako široko, niti pruža jednaku šansu svima. A i ta "šansa" služi samo da bi uspješni gazili preko drugih.


Do ironičnog obrta, MekGafina, itd., tumačite ga kako hoćete, dolazi kada avion sa sve-američkim simbolom, Mr. Presidentom (glupavim mediokritetom koji je najprivlačniji milionima ovaca, biva i u stvarnosti, i na filmu), preotet od strane još nekih "ekstremista", pada na ostrvo. U mrak, u Nepoznato i anti-socijalno. I tada država biva stavljena u izuzetnu situaciju ugroženih interesa, spremna na sve da ih odbrani. Čak i da pomiluje jednog okorjelog kriminalca i pobunjenika, Njega. S.B. Pliskena. Kako bi "obavio posao". Profesionalno, brzo, čisto. Kako svaka vlast voli. Sve u rukavicama, sve preko posrednika. Ironični tonovi očiti su u sceni "dogovora" sa Pliskenom, prava parodija većine patriJotskih filmova: mjesto da oduševljeno prihvati da se žrtvuje sa širi interes U-S-A!, U-S-A!, iako je otpadnik/nezadovoljnik, kao što kučeći-poslušno čini Stalone u, recimo, Rambu 2, našeg problematičnog junaka praktično prisile na "dužnost", stavljanjem mini-bombi u arterije. Kakva demokratska procedura, kakva ljudska prava: riječi za milograđanske budale koja još nisu prerasla uzrast Crvenkapice i kompanije.

Primjetiti i vrlo zanimljivu Pliskinovu prošlost: pilot, vrlo prestižno i patriotsko zanimanje, čak i odlikovani "heroj" neke Bitke za Lenjingrad... (kao da nije opšte poznato da bi SSSR, bre, dominirao u svakom ev. sukobu :)) Dakle, naizgled, savršeni primjer američkog "profesionalca", čitaj obezljuđenog šrafa u sistemu koji radi što mu je rečeno, bez uplitanja ličnog i smješnog filozofiranja: tako ne rade prave muškarčine, bre, nego zadignu još viče svoju pucu i tandrču po neprijateljima Homelanda. Nije teško Pliskenovu karijeru smjestiti i u novije američke imperijalističke ratove i intervencije, kao što su Irak, AP KiM, i ostalo. Međutim, ogoljeni cinizam i prezir koje junak upućuje prema insitucijama sistema, oličenim u makijavelističkoj ulozi Lija Van Klifa, pokazuju da je shvatio lice koje leži iza svih fraza - egzistenciju u kojoj čovjek stalno čini zlodjela u ime kojekakvih viših ciljeva, za šačicu skotova koji ga povremeno odlikuju i zakrpe. Neka svi vojnici na bojištu razmisle o tome - da jesu, možda bi stvarnost bila mnogo bolja, a istorija časnija.

Naša krunska teza, koja se mora pravilno shvatiti, jeste da društvo "sa druge strane", ta banda kriminalaca i manijaka - zapravo funkcioniše po potpuno istim principima kao i Država, oni su "država u malom", razlike nema, izuzev u većoj sirovosti upotrebljenih metoda i retorike.


Svaka država teži apsolutnoj kontroli svojih podanika, i u tome se može služiti "tvrdim", to jest klasičnim represivnim i nasilnim metodama (Menhetnsko društvanjce), "mekim" to jest suptilnom manipulacijom različitih frakcija i indoktrinacijom, a najefikasnija je "štap i šargarepa", odnosno kombinacija prve dvije, pravo Pavlovljevo uslovljavanje, samo, avaj, na ljudima (USA, the best land EVAH). Robijaši na Menhetnu - iako nesumnjivo prvobitno samo gomila jedinki, i to anti-socijalnih, vrlo brzo formiraju kakav-takav kolektiv, odnosno hijerarhijsku društveni grupu. Uistinu sociološki koncept "gvozdenog principa oligarhije" - to jest, dolazi do formiranja "rukovodećeg sloja", koji se otuđuje od inertne mase i zastupa isključivo svoje interese, dakle klasa u određenom smislu. Ovdje Boss, karikaturalna figura mačo-autoriteta, no koji u "uglađenom" obliku postoji u punokrvnim državama, iha, pa molim vas, želi da pobjegne sa svojom izabranom grupicom - uski interes je najbitniji.

Kako Snejk izdržava u takvom miljeu? Mora: radi ono na šta je prinuđen, kao i svi mi, ali nije rob Države/Plemena, za razliku od svih ostalih likova u filmu. Njegova svijest o onome što se dešava, distanca od prljavog mehanizma vlasti i prezir prema istom, čine tu ključnu razliku. Da, Snejk ispunjava američke interese, ali nijednom, ama baš nijednom, ne pokušava da ih na bilo koji način OPRAVDA, šećerizuje, banalizuje.

Posebno je potresan, na svoj način, trenutak na kraju filma. Snejk kuša Predsjednika, pokušavajući da iza ovještale birokratske funkcije, simbola stupidnih masa i marionete Države, pronađe barem nešto malo ljudskosti, koliko mu je dopušteno da izrazi:"Šta mislite o ljudima koji su poginuli?". Problem je što je ovo pitanje postavio prekasno, kada se Pr. već vratio u svoju društvenu ulogu - kada mu je svijest, nakratko oslobođena novim iskustvima patnje i poniženja, istrgnuta iz tuposti, ponovo stegnuta u mengle klasičnog, beživotnog šablona. "Oh... dobri su oni.", parafraziram, ali tako je rečeno. Jedna mala rečenica, koja svojom silinom potvrđuje svu ispravnost Snejkovih stavova.


Nema Pravde, Istine, Nacije, i ostalog; ne zazivajte niti vrline, niti bogove, niti druge ljude. Svijet je mjesto mračno i okrutno, pocijepanih interesa, arena gdje čovjek kidiše na čovjeka, poput pasa. Podati se Cirkusu Mraka, državi, dužnostima patriJote i dobre marve znači izgubiti privatno dostojanstvo i ono što nas čini čovjekom. Krhki fragment onoga što imamo - i što tako lako izgubimo, svakodnevno, na najbanalnije moguće načine.

Posvećeno forumskom Snejku, Uzvišenom Referentnom Merilu Svega, od njegovog vjernog Štićenika

Šta čovjek može da napiše o ovakvim klasicima, a da bude dosada neizrečeno? Da li savršenstvo trpi suvišak riječi, brbljanje koje kalja ovakvu ljepotu i onostranu stravu?

Doduše, nisam gledao Murnaovog "Nosferatua" (a vidim da ću morati, iako se nisam upoznavao sa ranim filmom dosada), tako da sam Hercogovu verziju doživio kao samostalno dijelo, bez ikakvog upoređivanja koje iskusniji filmofili vjerovatno nesvjesno čine. Još jedan biser u karijeri, film nevjerovatne vizuelne snage, atmosfere kakva se rijetko viđa, i izuzetne glume. Velika je vještina potrebna za preobražaj Stokerovog naivno-moralizatorskog "Drakule", stilski zastarjelog i prenatrpanog, uprkos pojedinim izvrsnim dionicama, u priču koja će besprijekorno funkcionisati pred očima modernog gledaoca - naviklog da traži neumoljivu logiku u svemu i relikte prošlih epoha procijenjuje prema svojim, često znatno drugačijim, mjerilima. Stoga se "Nosferatu" najbolje tumači i prihvata u ključu jednog košmara, snolike stvarnosti koja stalno treperi na rubu Neznanog, naoružana racionalnošću novog doba koja se polako mrvi pred navalom iracionalnog, drevnog zla od koga odbrane nema baš zato što smo davno prestali da vjerujemo u isto. "Vampirova snaga je u tome što niko ne vjeruje u njegovo postojanje...", i to je tačno, baš kao što nas najgore katastrofe i najcrnji ponori ljudske prirode često iznenade i zateknu nespremne. Zato jer smo odbacili mogućnost istih, njihovu činjeničnost, uljuljkani u "civilizacijske tekovine". Sve je to krhko i nestabilno, poručuje nam Hercog dok nas vodi kroz ulice kugom zaraženog grada - podivljalog u ekstazi života, beskrajno jačoj upravo zbog bliskosti smrti. Smrti i ljubav, odnosno uživanje. Apolonijsko i dionijsko. I Drakula stoji na istoj granici, biće noći koje djela u materijalnoj stvarnosti, inteligentno stvorenje nesposobno da se odupre zovu svoje predatorske prirode.


Kinski ovdje briše pod sa većinom ostalih vašljivih, kvazi-erotizovanih i banalizovanih predstava Drakule i vampira uopšte, naročito danas, kada je treš-eksploatacija ovog predanja probila sve granice i prijeti da im oduzme status respektabilnog horor-simbola. Ne, ovaj "Drejkula" nije neki fensi-šmensi krvopija koji vickasto iznosi svoju životnu priču pred gledaoca, niti patetična krpa od čovjeka koji samo kuka "o, živote kleti": Zlo, pravo i zastrašujuće, koje funkcioniše iznad svakog logičkog sistema znanog čovjeku. Drakula donosi pacove i kugu, sile mraka i uništenja; njegova moć nije svedena samo na brutalni fizički aspekt - vječito, snažno, predatorsko tijelo - već se osjeća čak i u onim scenama gdje se ne pojavljuje, bacajući mračnu sijenku na anksiozna lica likova. On je u mraku koji nas steže, neobjašnjivim zvukovima u noći, na dnu košmara iz koga se bezuspješno budimo i vraćamo - svugdje gdje ima zla i sumnje, dakle u svakom kutku svijeta, u svakom čovjeku. U zrcetu ludila koje buja, dok nas ne liši i samog Razuma, krune dostignuća i sudije svega. No opet, tu je i njegov humaniji aspekt, podsjetnik da je on onaj "prokleti", osuđeni, pateći koliko i žrtve: u monotoniji beskrajnog postojanja na ograničenom planu male vaseljene ljudi. Bol i usamljenost beskrajne noći, izopštenika i konačnog tuđinca. Ali patetike nema, niti eksplicitnosti koja bi razbila tako delikatno dostignutu Magiju; konstantan ozbiljan ton i samo-poštovanje svog subjekta, bez ikakve želje za ulagivanjem publici ili prilagođavanju mediokritetima, kao što današnji studiji čine, su dio niza stvari zbog kojih "Nosferatu" zaslužuje titulu najvećeg vampirskog filma ikada, što se mene tiče. (Dobro, moram odgledati Murnaua, to stoji.)

Neki se žale da su kadrovi predugi, priča nekoherentna, i slične gluposti. Koještarije. Gledao sam mnoge arty filmove sa nehumano dugačkim i monotonim kadrovima, koji na taj način usiljeno pokušavaju da ostave utisak "dubokoumnosti" i ozbiljnosti, ali Hercog nije takav i teško da će se iko usuditi da to javno tvrdi, bez zaštite interneta. Stvar je da su ti "dugi", da uistinu, kadrovi ispunjeni nevjerovatnim, skoro arhetipskim prizorima prirode ili momenata strave - dakle, koji itekako imaju šta da pokažu. Priča je, pak, pravolinijska i ekonomično ispričana, bez ijednog suvišnog trenutka, šuteći gdje treba i ostajući vjerna svojoj nadrealno-košmarnoj interpetaciji Drakule. Nekada se užas i haos... prosto stvore pred vašim očima i sagrade jedan univerzum mraka i okrutnosti, koji svoju snagu crpi iz najgorih aspekata "ove" stvarnosti, koncentrat svega što nas muči, čak i onih neodređenih emocija nervoze, tjeskobe, umora i melanholije - Nosferatu nam to besprekorno demonstrira.

Oduševljen sam.
(Na kraju filma imamo kritiku njemačke opsjednutosti redom i procedurom, koja često prelazi u sitničavi birokratizam i sužava umove na najbanalnije zamislive nivoe - slično kao i u kulminaciji "Gaspara Hausena", koji mi ipak ostaje najbolji Hercogov film. Zanimljivo. "Mora se ispoštovati slovo zakona...", vrlina koja danas naši narodi teže no koja, kao i sve drugo, ima i svoju sijenku, čovjeka-automatrona, bez savjesti i individualnosti.)