Kazuo Umezu - kralj horor mange

Kazuo Umezu je, bez ikakve sumnje, jedan od najuticajnijih i najboljih japanskih tvoraca horora. Nažalost, kao i veliki dio japanskih autora, nepoznat je široj domaćoj publici, te otvaram ovu temu za sve rasprave i analize njegovih sjajnih dijela koja i dan-danas, bogami, ne gube (previše) na svojoj zastrašujućosti, bivajući glavni krivac za mnoge noćne more djece i odraslih širom svijeta.


(Za početak, prilično dobru biografiju Umezua možete pročitati na - http://umezz.com/en/index.htm)



Znate, i dalje mislim da je teško pisati i napisati dobar horor, dijelo fikcije koje se približava samoj esenciji tako snažne emocije poput straha, na kraju svojom snagom izazivajući istu emociju i kod nas samih, na neki način prelazeći granicu između krvlju natopljenih stranica stripa i stvarnosti. Samo najgora dijela ovog žanra pokušavaju da kvalitet i atraktivnost crpu iz što šokantnijih scena, ne shvatajući da vječito pomijeranje granica konvencija, bez dubljeg smisla, nikuda ne vodi (npr, filmovi poput Testere mi prvi padaju na pamet), tj vodi u potpuni besmisao. Fizičko nasilje i ranjivost naših sopstvenih tijela, ne poričemo, svakako predstavljaju bitan dio naše psihologije i poimanja zla - ali, skoro uvijek su praćeni podjednakom psihološkom agonijom, koja daje kontekst zlu koje gledamo, te predstavlja onaj ključni element nesvjesnog poistovjećivanja sa perspektivom žrtve. Tako se ja, koliko god smiješno zvučalo, a jeste, previše uživim u radnju ovakvih filmova, zbog čega revnosno izbjegavam horor-filmove već, pa, godinama! Crno ogledalo unutrašnjih slabosti čovječanstva, cerekajući glas koji ironično udara tamo gdje nas najviše boli, iznova i iznova, crni predator u noći, ždrijelo primarnih strahova - to je za mene horor. A gdje ćemo naći jednostavnije, živopisnije, i suštinom jače strahove nego kod naših malih, neizobraženih verzija - djece!



Svojom unutrašnom stvaralačkom snagom, Umezu zadire u poluzaboravljene užase djetinjstva, u iracionalne, no stalno vraćajuće strahove, izvlačeći ih na površinu, na svijetlo gdje su razotkriveni u svoj svojoj jezivoj grozi i očaju. Smještajući ovako moćnu, iskonsku silu na poziciju glavnog pokretača sopstvenih dijela, autor prevazilazi sve mane svog pisanja (kojih, budimo iskreni - ima). Ako uzmete neku od ovih mangi, možda nećete završiti čitanje u ekstazi velikih ideja i koncepta, niti ćete imati osjećaj da ste pročitali "remek-dijelo, nezaboravni klasik, itd., itd., itd....!", ali ćete proputovati kroz scene snažne i nezaboravne, i na svojoj maršruti spoznaćete dijelić užasa koji nas uvijek čeka iza ugla, spreman da se ukaže u onom krhkom trenutku kada logika, razum i svakodnevnica odu u milion razasutih komadića. Umezu je, dakle, veoma dobar pripovjedač. A, kao i u slučaju mnogih stripova koje (pre)brzo otpišemo kao "čist prosjek" i "naivne" - mnoge ideje leže ispod površine banalnog, ako oslušnemo glasove likova i zaronimo malo dublje...

Ja sam, zahvaljujući Mister Bushidovoj preporuci, počeo svoje druženje sa Kazuom Umezuom od njegovog magnum opusa, "The Drifting Classroom". Ovo je, cijenim, izvrnuta slika koja nam poručuje koliko malo tokovi socijalizacije i edukacije mogu važiti za sve nas - ne samo djecu, koja su, doduše, idealan subjekat za ovaj tip drame - kada "prigusti", u situacijama gdje se "na muci poznaju junaci". Odličan strip, koji vam srdačno preporučujem. Definitivno jedno od najboljih horor-dijela koje sam čitao - po toj problematici morala/savjesti/"čega god mislili da nas pokreće" u kriznim, do zla boga zajebanim situacijama podsjetilo me je na sjajnu "Izmaglicu" Stivena Kinga... Anyway, ovo su bili moji prvi utisci po završenom čitanju:

Dakle... Počeo sam da se polako upoznajem sa mangama, prvenstveno seinen tipom (i, da budem iskren, u njihovom čitanju uživam više nego u američkoj školi, a čitanje s lijeva na desno mi je postalo iznenađujuće čudno i otuđeno :)). Dakle, nakupilo se dosta novih doživljaja i iskustava.

Kao prvo, želio bih da zahvalim Mister Bushidu zbog sjajne preporuke; čitanje "The Drifting Classroom" je epsko iskustvo, a ako se uspjete uživiti i "sroditi" sa radnjom, što i nije teško zahvaljujući sjajnom Umezuovom grafičkom izrazu, specijalizovanom za psihološki teror i negativne emocije, saga o spaljenoj zemlji budućnosti će poprimiti obrise nevjerovatno snažnog spektra emocija, konstantne nervoze i anksioznosti koje u nama izaziva prikaz pada ljudskosti i svih pravila koja nas obuzdavaju. Toliko je moralnih dilema na dramatičan, ali i realističan način iznijeto ovdje... "Cilj (ne)opravdava sredstvo", bolna smrt nasuprot preživljavanja putem neljudskih i potpuno nemilosrdnih solucija, primordijalni strahovi koji se uvijek vraćaju koliko god napredni bili, prednosti i mane dječjeg poimanje svijeta... Da, sjajno dijelo koje nam je podareno od strane Kazua Umezua je daleko više od njegovih briljatnih, ali ipak uobičajenih prikaza davno potisnutih strahova prohujalnog djetinjstva; takve konstrukcije, premda lucidno ukazuju na krhkost zdravog razuma i logike, pa i "dominacije lijeve sfere mozga" naspram naleta iracionalnosti života, trebaju dublji kontekst. A ovdje ga i imamo. Filigranski precizna upućivanja na dekadentnost i "omekšalost" današnjeg društva, toliko udaljenog od ideala čovjeka koji bi bio gospodar, ali i čuvar zemlje, vječito tragajući za svojom "poslednjom granicom", neće umaći pažljivom čitaocu, niti jedna velika, možda uzaludna, nada. Nada u nove generacije, koje će vjerovatno trpiti posljedice rasipništva našeg svijeta koji je, uistinu, često "lažna fasada" (kao što i kaže vođa mutanta u svom izlaganju filozofije čitave jedne vrste).

Ali ta patnja će naučiti buduće generacije da cijene ono što mi uzimamo za gotovo. Naravno, moglo bi se reći da su ljudi posredno preživjeli preko mutanata, nemilosrdnih formi života, čije se "društvo" zauvijek odreklo svakog pretvaranja i ublažavanja logičnih posljedica "zakona jačeg"; ne, nova vrsta "sa radošću dočekuje svaku novu selekciju, koje će otkloniti slabo tkivo čopora". Ali oni su, politikom prilagođavanja po vsaku cijenu, bez najmanjeg kompromisa u korist starog svijeta, izgubili teško uhvatljivo jezgro onog svijetlijeg dijela čovječanstva, koje se kristalno jasno očitava u Šoovim nesebičnim postupcima, ljubavi njegove majke, povremenih altruističkih težnji ostale djece... I zbog toga će oni, a ne mutanti, biti zapameni kao pravi gospodari epohe koja slijedi, a ne kao mrlja na marginama požutjelih stranica istorije.



Naravno, ima i mana. Pročitao sam negdje ovakav komentar:"Ako su japanski osnovnoškolci uspijeli da prežive sva zala koja su im se sručila za vrat u stripu, onda imaju najbolji edukacioni sistem na svijetu...", hehe. Sam Šoov lik je, sudim, previše nepokolebljiv, naročito za jednu neformiranu ličnost, u svojim moralnim stavovima; mislim da bi moralne dileme, nadvladane sa teškom mukom, izazvale još veće osjećanje poštovanja prema njemu, kao i snažniju identifikaciju na osnovu opšteljudskih slabosti i vječite, neprekidne borbe protiv istih (na toj osnovi mi je, naprimjer, Otomo daleko ambivalentiji i nepredljiviji lik).

Sviđa mi se citat iz završnog toma stripa:"Kazuo Umezu nije zaboravio mrak djetinjstva, sve noćne more i fantazije koje su nas progonile...". Uistinu.

(nastavlja se sa "Lijevom rukom Boga, desnom rukom Đavola"... stay tuned! )

Vidim da niko od posjetilaca "Sveta stripa" nije potrčao da upozna Umezuov opus, oduševljen mojim opisima. :) Ah, nema veze - bićemo malo više "user friendly"... Naravno, mogu da razumijem da se Umezuova dijela mogu vrlo lako činiti kao "out-dated", a i sam stil crtanja na prvi pogled dijeluje prilično naivno i zastarjelo - ali, vjerujte mi, savršeno služi svrsi. "The Drifting Classroom", koji sam preporučio u prethodnoj poruci, je, po meni, najbolja početna tačka za upoznavanje sa Umezuom. Ipak, to jeste njegov najbolji rad, i kompleksniji je i drugačiji od ostalih. Ostali su čisti, nerafinisani horor "mraka ispod kreveta" koji je svojevremeno na mjesečnoj bazi sprovodio teror nad japanskim čitateljima. :)



Anyway, "Lijeva ruka Boga, desna ruka Đavola" je nešto sasvim drugo. Znate sve one specijalne efekte kojima američki režiseri pokušavaju da nas uplaše u najnovijim filmovima, sa kantama krvi na snimanju? Zaboravite ih. Oni su ništa, ali bukvalno ništa prema onome što je autor postigao ovdje, uz upotrebu dvije boje i svoje bolesne istočnjačke mašte. Da, opet napadaju "ludi Japanci", ali u svojoj najmračnijoj fazi. Da, ovo mogli bismo okarakterisati kao "gore fest". Ali kakav, ali! Bez ikakvih kočnica, sa pratećom mračnom atmosferom. Nije ovo treš. Ovo je radnja bez dubljih vrijednosti, bez unutrašnjih poruka, sa dosta krvavih ubijanja koja su sama sebi svrha - ali je i strip od koga ćete se, oprostite na izrazu, usrati od straha. Kasapljenje djece u krupnom planu... kuke... noževi...polomljene kosti... gušenje u kolačima... Hm, možda to objašnjava zašto još uvijek nije izdat u zemlji Dembeliji, politički korektnoj, od nasilja "cenzurisanoj" Americi.

Dakle, sinopsis je sledeći: kroz četiri knjige pratimo avanture i (ne)zgode dječaka Šoa, koji se susreće sa bizarnom galerijom ubica, monstruma i kletvi, bivajući uvijek na pogrešnom mijestu u pogrešno vrijeme. Od statusa posmatrača, on se, kroz knjige, sve aktivnije bori i učestvuje u radnji, zahvaljujući svojoj neobjašnjenoj, ali neizmjerno snažnoj sposobnosti: naime, kada Šo zaspi ili padne u nesvijest, na našu ravan postojanja stiže misteriozno biće (sve do zadnje knjige ne vidimo mu lice, niti spoznamo prirodu) čija lijeva ruka posjeduje izlječiteljske sposobnosti, a desnom nemilosrdno kasapi dojučerašnje kasapine male dječice i ostalih nesrećnika (hence the name, dakle). Da, kolege - oličenje "deus ex" mašine koja u poslednji čas zaustavlja lanac nasilnih smrti, straha i agonije koje Umezu tako vješto pokrene.



Vidite, ovo zaista nije za one slabijeg stomaka... Prva knjiga govori o ludom ubici koji vaskrsava i kreće u... društvene posjete kućama obližnih žitelja, noseći simpatični rekvizit - zarđale maaaakaaazeee... Ovo ni ja ne smijem opet da otvorim, niti ću. Druga knjiga je najslabija, i predlažem da je preskočite, to jest ostavite za kraj. Dakle, idite na treću i četvrtu knjigu, koje su fenomenalne, naročito treća (za koju pridjev "plitkost" ne važi... dosta metastripovanja :))! Budući da legalnog izdanja nema, ostavljam vam, čiste savjesti, link za izvrsni scanslation:
http://www.filecrop.com/search.php?w=%23+Left+Hand+of+God%2C+Right+Hand+of+the+Devil&size_i=0&size_f=100000000&engine_r=1&engine_m=1&engine_h=1

Ako se prevarite i pročitate, podijelite koji utisak, važi?

"preporučuje se čitanje noću, dok vjetar fijuče, a vrata tako jezivo škripe...!"
(sledeći na redu - "Scary Book")
P.S. Zaboravih na ovu simpatičnu sličicu:

Dakle, budući da su svi potencijalni čitaoci dosada imali vremena i da pročitaju nešto od Umezua i da se jave, prelazimo na sledeću stanicu njegovog obimnog opusa (ni ja ga još uvijek nisam pročitao u potpunosti, a dio toga nije ni objavljen na engleskom :() - "Scary Book". Sad, ovaj strip je bio preporučen od strane gospode sa sajta "IGN", koji su ga uvrstili na svoju listu "najboljih horor mangi". Ova lista je, inače, daleko od savršene, i donekle subjektivna kao i svaki pokušaj ove vrste, ali se kandidati na višim brojevima usitinu mogu iskoristiti kao pristojna polazna tačka. (Inače, na prvom mjestu se našao upravo "The Drifting Classroom", šokantan i nevjerovatno napet strip o kome sam ranije pisao. Sjajan izbor!:) Na drugom mjestu je "Uzumaki".)

"Scary Book" serijal, je, u suštini, bio definisan kao skupina solidnih, starinskih horor priča, koja vas prosto prenose u prošlost i odišu šarmom na koji nijedan ljubitelj "Zone sumraka" neće ostati imun. Nakon pročitane prve dvije knjige (postoji i treća, ali je još uvijek nisam našao), mogu se složiti, barem djelimično sa ovom definicijom, mada u mojim očimaone imaju manji kvalitet. Crtež je divan i izrazito atmosferičan, svakako, imamo neke originalne ideje (šokantni "twist ending" na kraju druge - ali, o tome ćemo kasnije), ali se ne mogu oteti utisku da bi tip horor-priče koji Umezu pokušava da dočara, dakle - kratka, efektna, u kojoj vas jeza drži i kada okrenete zadnju stranicu, sa snažnom, neočekivanom poentom - daleko bolje funkcionisao u manjem obimu.

Dakle, prerazvučeno. U prvoj knjizi naročito. "Reflections" je priča o mladoj djevojci koja, poput mnogih njenih vršnjakinja, provodi sate i sate posmatrajući svoj odraz u ogledalu. No, umjesto da razmišlja "da li sam dovoljno lepa" i kuka zbog svoje "ružnoće", ona je potpuno sigurna u svoju "nezemaljsku" ljepotu, te zaljubljena u istu. (Mada, valjda je "lijepa" prema japanskim standadima... to jest, zapravo izgleda kao klasični curetak ) Međutim, uskoro joj se dešavaju mnoge čudne stvari - i, gle neočekivanog čuda, njen odraz odlučuje da se prošeta svijetom ljudi, odlučivši da malo "poradi" na njenom momku, isfrustiranom, zanemarenom čovi...
(Od svih japanskih stripskih heroina čije sam avanture pratio, jedino mi je junakinja "Uzumaki" izgledala privlačno i po našim kriterijumima. Hm.)

Priča je dobar primjer Umezovog sklopa razmišljanja, koji je u stanju da svakom detalju svakodnevnice podari mistični, zastrašujući kontekst. Ovoga puta, njegovo razmišljanja se kreće kolosijekom pomalo sujevjernog shvatanja ogledala i odraza - ko kaže da je ta slika zapravo naša, i kakvi se sve svijetovi mogu kriti iza naizgled identičnog odraza? Gdje je ta krhka granica postojanja, i kako se ona prelazi, te koje osjećanje je esencija duše? Zatim, elemenat društvene kritike - mnogi će o nama suditi isključivo na odnosu spoljašnjeg izgleda, plitkosti površine, a i bićemo prihvatljivi društvu sve dok budemo slijedili njegove norme i pravila. Često je dovoljan i samo jedan korak u pogrešnom pravcu, i, gle!, eto nas na mračnom klizištu, mjestu zaboravljenom, ustinu "nepostojećem". Mnogo pitanja, iza naizgled naivne i zastarjele radnje. Umu ogrezlom u iracionalnom i fantazmagoričnom neće biti teško da prihvati relativnost "stvarnosti" Umezovih dijela. A opet, kao što rekoh ranije, trebalo je ovo skratiti, a ne nasilu produžavati gomilom "buu!" trenutaka čija se konačna relevantnost pokaže - nikakvom. Naivnost, koliko god se pravili da nam ne smeta, je i dalje tu. Da zaključimo: "Reflections" je priča koja povremeno bljesne i pokaže potencijal, ali su bljeskovi prigušeni masom nepotrebnih scena, nelogičnih situacija i zbrzanih rješenja. Nikako ne na nivou briljantnih dekonstrukcija stvarnosti kakvima svjedočimo kod Umezua - previše spojnica sa stvarnošću ostaje, usiljena logika pokušava da objasni sve i da priču oboji tonom "poučnosti".

Druga knjiga, "Leptiri", je već nešto dosta bolje. Majka djevojke Megumi je, prije nekih desetak godina, poginula pod misterioznim okolnostima, padom sa terase kuće, držeći svoje dijete u naručju. Junakinja se ne sjeća ovog događaja, ali je on prouzrokovao njenu fobiju od leptira, koja joj svakodnevno zagorčava život. Čini se da Megumi polako gubi dodir sa stvarnošću i gubi se u svojim mračnim košmarima, u kojima preovladava osjećanje nevidljive prijetnje, i onda je zatiče vijest - njen otac se ponovo ženi! Ne prihvatajući svoju maćehu, Megumi kreće stazom koja će je odvesti sve do kraja životne drame njene majke, i još jedne osobe, sa šokantnim saznanjem na kraju. Eto ga, prepričao sam osnove radnje na najnapetiji i najmelodramatičniji mogući način.

Da ne dužim, dobra i mračna priča. Pročitati, no ipak bez prevelikih očekivanja. Nekada se trebamo zadovoljiti i jednim, no nezaboravnim, "brrr!" trenutkom...

"The Drifting Classroom" je efektna mješavina psihološkog i "splater" horora, mada prvi preovladava. "Lijeva ruka..." je ludo zabavan uzorak "sijeci, kolji, reži" manira zastrašivanja. "Scary Book" bih definisao kao Umezuov, ne baš najuspjeliji, pokušaj oslanjanja na atmosferičnost i unutrašnje strahove/konflikte likova, koji se, iznenada, melodramatično realizuju u najgorem mogućem obliku, u cilju stvaranja jednog dubljeg utiska muke i tegobe.

(U sledećoj poruci - hm, neka bude "Cat-Eyed Boy")

Još uvijek nisam spremio pregled najavljenog stripa, ali bismo mogli, u cilju razbijanja monotonosti dosadašnjeg, pomalo preozbiljnog, stila pisanja, postaviti još nekoliko prizora iz stripova, ali i iz života samog autora, koji mi, po ovome sudeći, izgleda kao prava ljudina.

Prvo, stripirići:








Zatim, gospodin Kazuo Umezu!!! (I njegova... zanimljiva kuća :))











Ljudi, koliko god Umezu pri površnom pregledu izgledao retro, uvrnuto, previše nasilno - vjerujte mi, njegove stripove ćete zapamtiti i zavoljeti, ako su vam horor i nadrealno u krvi!

Čovjek toliko dobro prikazuje psihičku, a često i fizičku agoniju likova koje prolaze kroz koridore njegove neizmjerno bogate i mračne mašte - obično se radi o djeci, i o starim, poluzaboravljenim strahovima beskrajno moćne mašte djetinjstva koji izviru iz njih - da nemam riječi! Ovo je pravi, iskonski užas, koji izvire iz stranica i prljavo cilja, a bogami i pogađa, sve slabe tačke, za koje mislismo da smo ih duboko sahranili; iracionalno, nadrealno biće Noći koje se budi u nama kada logika - ode na spavanje... Uf, uf!

Prosto ne znam šta mi je bolje: "The Drifting Classroom" ili "Lijeva ruka...". Sjajni stripovi - ako bih morao da se odlučim, neka bude prvi. Uvijek sam volio ovakve motive, još od "otkrića" Gospodara muva.

Pozdrav svima.

Lep prikaz Umezuovog stila i pristupa. Tražio sam šta ima o tome na jezicima bivše Jugoslavije, i eto me ovde. Iskreno, u toj pretrazi ništa nisam očekivao da nađem, ili, bolje, očekivao sam da ne nađem ništa. Već duže vreme pripremam jedan pregled Umezuovog opusa, ali nekako nikad nisam sasvim zadovoljan konačnim tekstom, pa uvek skrenem na druge teme.

Umezu je u Japanu više poznat široj javnosti kao autor komedija, a najpoznatiji rad tog žanra mu je Makoto-chan. Ako ćemo o tome koje delo mu je najbolje, rekao bih Watashi wa Shingo (zvanični naslov na engleskom je My Name is Shingo) - to je njegova poetsko-filozofska bomba koju je bacio na Japan i od koje se ovaj još nije oporavio (a nadam se i da neće ).

Na tehničkom planu, za Umezua je karakterističan snažan kontrast u komponovanju stranice/table. Neke stranice imaju i više od deset kadrova, a onda okrenete list i čeka vas iznenađenje: 2-4 kadra po stranici, a onda, posle još jednog okretanja lista, jedan jedini kadar raširen na obe stranice. To se vidi i u The Drifting Classroom, ali u My Name is Shingo dostiže vrhunac. Drugo, poglavlja su kraća nego u The Drifting Classroom, a kako se neka od njih sastoje samo od nabijanja tenzije bez ikakvog konkretnog raspleta, takva su lakša za čitanje u jednog cugu. Treće, simbolika i ideje su neverovatne - mogla bi čitava biblioteka da se napiše o tome. Sve u svemu, jedna od najboljih (recimo, 10) mangi (ili stripova uopšte) koje sam ikad čitao

ridiculus ::Pozdrav svima.

Pozdrav i tebi

Kao prvo, naklon do poda jer si ovim postom dao vetar u leđa našem neumornom Luki Mhejl-u da nastavi sa svojim osvrtima na pročitane mange.
Uveravao sam ga da ljudi čitaju a da to što trenutno ne komentarišu - neće trajati zauvek

Nadam se da sam bio u pravu i da će se još ljudi uključiti u diskusije na ovom podforumu.

Ridiculus, dobro nam došao!!! Tvoje prisustvo me izuzetno raduje, i moram izraziti nadu da ćeš nas što češće posjećivati.

Trebam napomenuti i da je moje proučavanje/"opsesivno traženje Umezuovih stripova po internetu" velikim dijelom bilo inspirisano i tvojim preporukama, prvenstveno za "Lijevu ruku Boga, desnu ruku Đavola", ali i cjelokupnim pisanjem o ovom zanimljivom autoru. Redovno pratim i tvoj blog, kao i mnogobrojne teme koje si otvorio na "Znagu Sagite", mada se, ni sam ne znam zašto, nikada nisam odlučio na komentarisanje i aktivno učestvovanje u istima.

Kahm, prosto ne znam odakle da počnem... Naprimjer, jako bih volio da čujem tvoj sud o Umezuoovom radu 14-sai (ako si upoznat), koji sam nedavno počeo čitati. Mada sam donekle navikao na šokantnost i nerijetku grotesknost autorove bogate mašte, prvi tom je uspio da me potpuno iznenadi i zbuni. Moj, u satiričnom stilu napisani, prikaz prvog toma možeš vidjeti na temi "Manga - preporuke, itd." Kao što rekoh, očekivao sam puno a dobio nešto sasvim drugo, ne toliko loše koliko plain weird. Moj prvi osvrt je prije bio začuđeni usklik, propraćen prepričavanjem radnje, koji nisam postavio ovdje zbog nedovoljne dužine, a i zbog kvarenja redosleda prelaženja Umezuovih dijela. No ipak, evo, kako bismo imali sve na jednom mjestu/temi:

Bio sam prilično radoznao i zagrijan za "14-sai"("četrnaestogodišnjak", ili, tačnije "14 godina starosti"), obimnu mangu koju bije glas i opisana je kao "još jedan od vrhunskih radova Kazua Umezua". Kiksao sam iz prvog puta i downloadovao sken originalnog, japanskog izdanja. Kako me majka nije rodila da budem baš takav poliglota, dadoh se ponovo u potragu i nađoh englesku verziju. Mada, pitanje je koliko se originalnog konteksta i suptilnosti japanskog izgubi u prevodima... Hm.

Završio prvi tom od 11 - nekih trista pedeset stranica. E, majko mila - u životu nisam čitao jebeno čudniji strip! Mislim, niti sam bio pripit ili high, niti u jednom od svojih "napada" - te navedene vrline treba pripisati Umezuu, koji me je izuzetno neprijatno iznenadio.

O čemu se radi? Ukratko ću ispričati, uz časnu riječ da nisam ništa izmislio, to jest da vas ne "palim" kao gomilu šibica:
Godine 2200., ljudska vrsta se hrani sintetičkom piletinom. Tokio je na površini deponija, dok ispod zemlje cvjeta podzemni grad. U fabrici piletine, genetski inženjer, obilazeći bazene u kojima rastu pileće grudi, zapaža da na jednom ukusno izgledajućem parčetu piletine raste gruesome thing indeed - oko! Vadi parče, nosi na mikroskop... A onda počne da mu raste i srce! Čovjek se žešće istripuje, te sakrije piletinu u svoj tajni štek, to jest bazen sa rastućim fluidom. Posle ručka, otkriva da je iz parčeta izraslo "kokoškoliko" stvorenje veličine - omanjeg djeteta!!! Onda, nakon nekog vremena - ljudsko biće sa glavom pijetla!!! Pogubi se, krene da ga udari stolicom, a ovaj kaže "chicken". Inženjer ga veže za stolicu, i krene da viče: "Reci! Ja sam piletina i rođen sam da bi me ljudi pojeli, extra hrskavog! Reci!!!" ;D

Itd., itd, posle mnogih peripetija pile završi u njegovoj kući, pokaže se svjesnim i inteligentnim. Naučnik se budi posle naporne noći, da bi ga vidio kako pregleda njegove edukacione diskove na računaru. Stvorenje ustaje, proglašava da je njegovo ime "Chicken George", te da je on zaštitnik životinja i uništitelj čovječanstva, praktično Bič Pileći, da bi mu ubrizgao smrtonosnu injekciju. Prerušava se i odlazi u zoološki vrt, gdje oslobađa genetski modifikovana stvorenja (psi sa ljudskom glavom, pauci-mačke, itd.) i normalne životinje, koji masakriraju klinke u posjeti. Udaljava se sa kokom ispod miške - pretpostavićemo, sa "ozbiljnim" namjerama analnog silovanja iste.

Flip, flip preko još shokantnijih strana... U Americi smo, "pre$ednik" čeka da mu se porodi žena, odlučivši da će sina nazvati "America Yong" i da će mu ostaviti upravljanje zemljom u babovini. (!) Odlazi na konferenciju UN-a, i onda, usred govora, uleti Pentagon advisor, vichuci - "Mister President! Širom planete rađaju se bebe sa ZELENOM KOSOM!" (Hohoho... A predsjednik mrtav ladan izjavljuje "ne govori ni riječ o ovome medijima, ne želimo građanske nemire" ). Na kraju, ispostavlja se i da je njegov sin "zelembać", a onda mu glavni doktor sopštava da naučna zajednica sugeriše da je u pitanju "kletva biljki i životinja", što je teorija "profesora Džordža Čikena sa Oksfordskog univerziteta".

Napet kraj, ha?

(Prevod scanslationa je upitan, i sumnjivog kvaliteta. Još uvijek ne mogu da zaključim da li, i u kolikoj mjeri, utiču na pojednostavljivanje i "kvarenje" mnogih zlosrećnijih manga-naslova).

Mislim, ako taj strip posmatramo kao niz scena čiji je cilj da nam prikažu najmračniji sadržaj preobraženih strepnji i anticipacija izazova, i moguće grotesknosti budućnosti - savršen je, sa atmosferom kakva se rijetko viđa. Nijedan elemenat nije originalan sam po sebi - ludi naučnik, labaratorijski monstrumi, čudovišne mutacije - ali su, neosporno, metamorfozirali pod Umezovim perom i maštom, sjajno se uklapajući u njegov široki spektar užasnog. Neke scene su me bukvalno dovodile do fizičke nelagodnosti, i osjećanja lošeg tripa () - NE nasiljem, već mučnošću i, jednostavno, uznemiravajućom atmosferom koji Umezuov relativno jednostavni crtež prenosi nekom misterioznom snagom, praktično autohipnozom čitaoca koji voljno stupa u horor. Puka bizarnost i nadrealnost nekih scena, poput one u tokijskom zoološkom vrtu, ili sami početak, sa okom koje raste iz pilećih grudi, dovoljna je da se "14-sai" nađe na istaknutom mjestu galerije produkata naše mračne strane.

Ali opet, nelogičnosti i naivnost koja prati ambiciozne Umezuove pokušaje konstruisanja drame konačnog sukoba ljudi i ostatka živog svijeta, oslikan naspram zastrašujućih slika devastirane prirode i prosperitetnog, no ipak hladnog čovječanstva, - upropaštava sve! Jednostavno, loše spajanje i vođenje scena, nevjerovatno smiješno sagledavanje situacija koje su trebale biti "realistične", iritantna repeticija besmislenih tonova, konverzacija i motiva - smanjuje "rejting" ovom dijelu. Umezu nije u dovoljnoj mjeri prilagodio svoje poimanje pričanja priče žanru i tipu tona koji je htio da ostvari; on briljira u nasilnom splateru, nasilnim izopačenjima stvarnosti koje prate potrese introspekcija rastrzanih, u agoniji prikazanih likova, a u "Drifting Classroom" analizira dječju psihologiju, lucidno i nemilosrdno iskreno upućujući na naše društvo, ljudsku rasu i moralnost uopšte - no ovdje prosto ne uspjeva. Da je redukovao radnju, zadržavši je na racionalnijem nivou, ili čak gradio mračni mozaik manjeg opsega, neopterećen nespretnim, usiljenim generisanjem dilema i nakaradnih "etičkih" pitanja, a više atmosferom i psihološkim stanjima pojedinca, cijenim da bi uspio.

Svakako da ću početi i sa čitanjem "Šinga", čim nađem vremena. Zaintrigiran sam, priznajem. Umezu je veličanstven autor, nepravedno potcijenjen u Americi, a kod nas praktično nepoznat. Mada, kakvo je stanje oko mangi kod nas, to nam je jedna od manjih briga... Mi, to jest mnogi od nas, još uvijek nisu, zbog nedostupnosti naslova ili plain predrasuda, shvatili nevjerovatni raspon tema, briljantnost pripovjedanja, i prije, svega, VELIČANSTVENOST, SLOBODU I NEOGRANIČENOST te "lude japanske", neprocjenjive stvaralačke MAŠTE.

Još jednom, welcome on board!

Dakle, Fourteen... Nisam ga pročitao, u vreme kada mi je to bilo aktuelno prevod nije postojao, pa sam se probijao kroz skenove originalnog izdanja, ali stao sam posle prvog toma jer jednostavno ne volim da čitam s ekrana. Da, čak ni Umezua!

(Inače, njegovi kasniji radovi su laki za čitanje i nekome ko ne zna japanski baš dobro - prvo, zato što u njima ima relativno malo teksta, a drugo, zato što su protagonisti uglavnom deca pa je struktura rečenica prilično prosta.)

Na osnovu onoga što sam pročitao mogu da se složim sa tobom. Fourteen je delo u kojem su mnoge Umezuove prednosti i slabosti dovedene do maksimuma, ali samom svojom neuobičajenošću obezbeđuje sebi mesto u istoriji stripa. Mislim da glavni problem leži u tome što Umezu nikad nije ni težio realističnosti u priči ili karakterizaciji likova, ali jeste u crtežu, pogotovo crtežu pozadina. A to je kombinacija koja može da zbuni nenaviknutog čitaoca - mada to važi praktično za čitav njegov opus, a Fourteen čak i u tom kontekstu ide predaleko.

U Japanu su pre nekoliko godina pokrenuli "savršenu" ediciju Umezuovih dela pod nazivom Umezz Perfection! gde su objavljene mnoge serije i kolekcije priča, ali ne i Fourteen - bar ne do sada. Među ostalim stvarima, tu je i njegova šođo-serija koja se smatra vrhuncem te strane njegove kreativne persone, Senrei (Krštenje), koja mi je odokativno najprivlačnije od svih njegovih dela koja nisam pročitao.

Umezuove horor stripove definitivno zaobilazim.Nisam neki ljubitelj horora,posebno ne bilo kakvih koljačina.
A "14-sai",bolesno.

Odveć sam dugo zapustio Umezua. Doduše, drago mi je što ovdje ipak imamo sabranu veliku količinu materijala o njemu.

Inače, ponovo sam, polako, počeo sa čitanjem "14-sai", i ovaj put dosta bolje ide: nije bilo inicijalnog šoka, hehe. Mislim da taj serijal treba tumačiti kao priču u nadrealstičkoj tradiciji, koja se bavi strahom od budućnosti, anksioznošću pred novim izazovima i naglim skokovima pojma "mogućeg" - i sa jedne, kako da kažem, iskarikirane, parodirane strane, ali i sa klasičnog umezuovskog horor-stanovišta. Zanimljiv je to efekat: smjenjivanje slike reda i mašinske savršenosti budućnosti, čovjeka koji podređuje i prilagođava materijalno, naspram grotesknih, alogičnih situacija, nepredviđenim "krivljenjima stvarnosti" (tako karakterističnim za autora!), koje otkrivaju i dubine podsvjesnog (mračnu stranu), koje još uvijek upravlja našim motivacijama i strahovima, ali i tajne do kojih čovjek još uvijek nije prodro, nepredviđene anomalije, rezultat "neznanih" sila (sam nastanak Džordža, djeca... itd.).

Sad, što se tiče japanskog odnosa, čitaj ljubavi prema autorovom opusu, i uticaja nad njima... Mislim da to lijepo, šarmantno objašnjava ovaj kraći članak, pridodat kraju drugog toma "Cat Eyed Boy" (o kome će kasnije biti više riječi). Prenosim ga (čitajte sa desna na lijevo, naravno):




Par napomena, radi boljeg razumijevanja teksta:
-"Makoto-chan" je jedan od Umezuovih popularnijih serijala. Vjerovali ili ne, radi se o humorističkom stripu. Multi-talenat, nema šta. Mislim da nije prevođen na engleski, što zvanično, što u podzemlju.
-"Gegege no Kitaro" je čuveni japanski horor-serijal; vjerujem da ima ustinu kultni status. Doduše, ne može se reći da se radi o "čistom" hororu, koliko sam shvatio - namijenjen je mlađoj publici i ima jake elemente humora.
-Čudovište iz "The Drifting Classroom"... recimo da je njegova uloga da podcrta ogroman, parališući uticaj smrtnog straha na ljudsku psihu, naročito dječju, i potpuno krivljenje objektivne percepcije koje nastaje u takvim okolnostima. Takođe - maštovitost djetinjstva i personifikaciju apsolutne nemoći dječaka naspram neprijateljskog okruženja mutirane Zemlje budućnosti; neranjivi monstrum!

Priče Umezu-sana su neobične, duboke u svojoj srži; ponekad me podsjećaju na neki djelić vode koji se na prvi pogled čini tako muljevit i plitak da ga možemo prezrivo pogledati, otfrknuti i preskočiti ga laka koraka, ali se onda pokaže dubljim, mnogo dubljim i mračnijim. Slično je i sa dobrim Umezuom, koga često površno odbacuju na račun bizarnosti i neurotičnog vođenja radnje, jedne gušeće anksioznosti kojim odišu njegovi radovi, naročito 14-sai... primjećujem da ni ovdje nije privukao neku veću pažnju, i to je uistinu šteta.

Šta bismo mu mogli zamjeriti? Pa, da koristi mnogo manje kamuflaža i prikrivanja istinskog sadržaja slojevima "modernog", prividno-logičnih konstrukcija svijetova užasa sa kojima se čitaoci mogu upoznati, da bi se opustili u prvom prividu "normalnog", a zatim sve naglije trzali i vrištali kako se pravo, ružnije lice autorovih zlokobnih namjera i voljenog Žanra otkriva. Ako u današnjem svijetu postoji osoba koja se može istinski plašiti fikcionalnih užasa Drugog, ne-ljudskog i misterioznog, ne, ja mislim da se danas najviše plašimo ljudskih i poznatih stvari, koje izviru iz nas i podrivaju nas... pa nije samo strah od fizičke povrijede, na kojoj insistiraju moderni šok-spleteri. Jedan Saramago u "Sljepilu" postiže stravu daleko suptilniju i dalekosežniju, i nelagoda nas obuzima, od jednog mogućeg scenarija i slabosti ljudske prirode, od onog ljaga u nama, pa i meni je došlo da povraćam, da zgađeno zbacim knjigu i zaplačem se nad nama, kakvim umijemo da budemo... kako skoro reče Mairosu, u jednoj prepisci "ne treba nam nikakvo sljepilo, dovoljan je malo jači snijeg, kao što smo nedavno vidjeli".

Ali se udaljavam od glavne teme. Tako, uzmite, recimo, Umezov omnibus horor-priča, koji se može pronaći u vidu prevedenih skenova, Orochi. Mračne priče koje odišu gotskom atmosferom i duhom tragičnog fatalizma, nemogućnosti da se nadiđe sudbina, koja je opet plod klasičnih i nepremostivih pukotina u "nosećim stubovima" ličnosti. U jednoj priči, mrtvac ustaje iz groba. Tako. Jer ima nezavršenih poslova, jer se nije napio krvi neprijatelja i ispravio svoje "nepravde", jer je željan još malog dijela kolača života, koga cijeni tek kada - treba da ga stekne. I ustaje... naravno, pokretan voljom, koja možda čini čuda, ali nije iznad bioloških zakona - "materija kruži, energija protiče". Raspada se, svjestan da će kad-tad i njegovg mozak, gomila tkiva koje u sebi nosi Njega, snove, nadanja i ostale sićušne percepcije svijesti u agoniji, početi da propada, sa ostatkom tijela... Pokušava da završi svoje "poslove", odnosno osvetu, dok ga druga, konačna smrt polako čeka i postaje sve bliža. Ne zna hoće li izdržati do gorkog kraja, i dati svom "buđenju" barem neki smisao usred besmisla nemoguće pojave vaskrsenja...


Baš kao i mi, zapravo, koji pokušavamo da obavimo "svoje" i uradimo nešto, ostavimo tragove iza sebe. Mnogo je mraka u toj priči. On se preliva, curi sa kadrova i pada na lica junaka, polako magleći njihove crte, razjedajući sve u jednu tačkicu bjeline na crnilu. Urednici su sigurno bili bijesni kada su vidjeli koliko štamparske boje će se potrošiti, još jedan korak u trošenju materije oko nas i... nas, heh.

Fraza koja se ponavlja u njegovom drugom dijelu, Watashi wa Shingo, glasi:"Čuda se dešavaju svakodnevno, ali ih niko ne primjeti kada njihov tren dođe". Da, da... dječja percepcija je bliska poimanju "čuda", i to striktno vizuelno: kada odrasli vide sliku, odmah je, automatski, racionalizuju, uglave u svoj kalup i promišljanje svijeta. Djeca, možda zahvaljujući svom stanju "neispisane ploče", ili barem polu-ispisane, nastavljaju da posmatraju... i možda ugledaju odbljesak nečeg drugog, dosegnu poimanje neke (logičke?) veze koja ne pripada Pravilima zapisanim od strane čovjeka. I "shvatanje" mora biti čisto vizuelno, Umezuovi stripovi imaju malo teksta. A i ono što se izgovori, uglavnom su nemoćni krici i samo-zavaravanja, nesposobna da tačno "zarobe" suštinu pojave u mentalnom sklopu posmatrača. Riječi, kao neka mreža, polako prekrivaju originalni prizor, gusto ga ukrštajući svojim "končićima", dok na kraju od prvobitnog ostane samo ono što se nazire kroz proreze, ili, čak, samo gusto tijelo "mreže" naših tumačenja... možda sam i ja u toku ove teme previše racionalizovao Umezua, i trudio se da pronađem neki mitski "ključ", tumačenje dosegnuto nekim "dubljim" čitanjem, i koje će svemu dati neki novi smisao i vrijednosti. I onda čemo podariti taj uvid i drugima... kako naivno i prepotentno. Uzmite, čitajte ovo, otvorenog uma kao djeca, možda u onom stanju pred san, maglenih očiju, kada smo ranjivi i neotporni na nasrtaje onoga što bismo izbacili kao "gluposti" na svijetlu jave... i onda možda bude nečega, ili ne. Vi ste bitni; ne, mi, Čitaoci smo bitni. Poslednja kockica koja će kompletirati mračne bajke modernog nije neki potez pera maestra - već "dah" koji život daje, pogled čitaoca, mašta koja se hrani ponuđenim materijalom i u svojoj ishrani daje nove plodove.

Iha...