Manga - preporuke, analize, diskusije...

Zadnjih mjesec-dva su, između ostalog, iskorišteni za dočitavanje "ĐoĐovih bizarnih avantura", iako sam nekoliko puta rekao sebi:"Luka, ne dohvaćaj se ovoga. Slobodnog vremena ti manjka, i sigurno ne želiš da opet provedeš po dva sata u cugu, sjedeći za ovim prokletim ekranom i grizući nokte nad borbama ludog maštara Arakija..." Elem, pročitalo se dosta toga, ali sam čekao da se neki utisci slegnu i formiram kakve-takve vrijednosne sudove.

O bogo, uistinu je puno toga i bilo za "procesirati" u mom prebukiranom mozgu. Kao prvo, VI dio, "Stone Ocean", koji se nešto manje naslanja na prethodne dijelove, u duhu "Venta Aurea", ali na osjetno prirodniji i logičniji način (mislim... Điorna Đovanu, eto, tek tako, svjesno zaboravi njegova "biološka porodica"?!), me je izuzetno prijatno iznenadio, i pored određenih inicijalnih sumnji. Džolin Kudžo, kao prvi ženski "heroj" iz porodice Džostarovih, je... pa, iznenađujuće uvjerljiv protagonista i mogu da vidim zašto je -nekom- čitaocu "ĐoĐoa" toliko prirasla za srce (hint:pokretač čitave ove priče). ALi, koliko god zatvorsko okruženje davalo mogućnosti za "stendovske" borbe nove atmosfere, "pravila" i koncepcije, kao i mnoge zanimljive psihološke igrice, jer, sjetimo se, ovdje je umna snaga najvažnija i iznad svega, za mene pravo ludilo i najkvalitetniji dio počinju tek od bijega iz zatvora na Floridi. Taj dio sam progutao za svega dvije-tri noći, i ostaje teško nadmašiv po grandioznosti i uvrnutosti prikazanih moći (ma... odakle Arakiju onakve ideje?!), prepoznatljivoj dinamici šonen naracije " borba-borba-borba!", koja, nekako, uvijek odlično funkcioniše u "ĐoĐou" i kroz okršaje definiše crte ličnosti likova koje bi se obično formirale dijalozima u "međučinovima"... ali, iako zvuči paradoksalno, neke od implikacija koje izviru iz ove silne tabačine je vrlo teško shvatiti, i složene su prirode. Naročito namjera Enrika Pućinija, novog negativca i zastrašujućeg "fanatika ideje", koja ulazi u oblast velikih teoloških dilema i vječitog sukoba koncepcija determinizma i slobodne volje. Da, ovo dotle ide, i, čak više, to čini poentom jednog ogromnog narativnog toka. Pućini je nevjerovatno dobro odabra negativac; kako ga sopstveni brat definiše, on je "čovjek ubijeđen u ispravnost svojih činova, čak i ako potpuno griješi" - što ga čini strašnijim i odlučnijim od većine banalnih stripadžijskih "thugsa".

Pućini je anti-teza moralnim vrijednostima porodice Džostar, naročito Jotara Kuja, junaka III dijela, koji se i ovdje pojavljuje. Mislim da je jasna pozicija koju Araki ovdje zauzima: osuđivanje ideologija i vjerovanja koje potcijenjuju čovjekov pravi potencijal, čineći njegovu egzistenciju "robom" daleko snažnije Volje misterioznih nadravnih sila i metafizičkih koncepta... želeći ne okvir dostojan djelanja jednog dostojanstvenog bića, već "slobodu od nesreće", to jest mirenje sa silama koje nam popločavaju put i gurkaju nas niz isti - kukavičko rješenje, sve u svemu, koje "prodaje" naše talente i mogućnost usavršavanja, dostizanja boljeg i višeg zarad konformističke i strasti oslobođene egzistencije. Sa druge strane, Džostarovi su: Volja, Volja i Volja, stalno čeličenje i (pametna) borba, ukoliko i nada za pobjedu ne postoji (zanemarićemo "tajnu tehniku" Džozefa Džostara ;D). To je tako... japanski.

Da, taj kraj... će biti problematičan za mnoge, ali meni se dopada, jer otkriva "pozornicu" za čitav niz novih narativnih cjelina "ĐoĐoa", koje će biti vrijedne pažnje, čitanja i detaljnog analiziranja ukoliko Araki održi ovaj nivo kvaliteta. Pročitao sam prva dva toma "ĐoĐoliona", VIII dijela o kome Ridiculus govori na prethodnoj stranici, i ostao u stanju... pa, "auh", u pozitivnom smislu. Misteriozno, PREKRASNO nacrtano, na momente izuzetno mračno, i jako, jako, obećavajuće... no o tome, kao i o jednom tomu VII dijela koji pročitah, drugom prilikom. Ubi me ovoliko pisanje!

Ako bih morao da rasporedim dijelove po mom favorizovanju istih... našao bih se u teškom položaju. Recimo da bih na prvo mjesto stavio ili III ili IV; a na zadnje V, ubjedljivo. Ne znam za ostala mjesta; nedoumice su prevelike.

Hajde da progovorimo koju i o šonenima, pošto mi se čini da se oni često i nepravedno zapostavljaju u korist sejnen naslova. Istina, većina stripova te kategorije koji su nam predstavljeni nisu bilo naročito kvalitetni - i zaslužni su za neke od manga-predrasuda kod nas - ali je ogromna, ogromna greška potcijenjivati ovu grupaciju japanskih stripova. Neki od najzabavnijih i najdinamičnijih naslova se mogu naći tamo; i, da je više sreće, takvi stripovi bi bili kamen-temeljac popularizovanja devete umjetnosti kod nas, među mlađom populacijom, čiji senzibilitet jeste drugačiji. No, šta se može...


Stoga, ukratko ću predstaviti serijal "Drifters", autora Hirana Koute, čiji je najpoznatiji serijal "Hellsing", o čuvenom lovcu na vampire, poznat mnogim članovima (ja nisam čitao). Prije svega, ovaj naslov mi je upao u oči kada sam razgledao neke od naslova na raznim listama "najboljih mangi 2010. godine" - "Shingeki no Koyjin", uzgred, je ostvario fantastičan plasman, ali on već ima svoju temu - i "Lutalice", su mi se činile prilično zanimljivima. Uostalom, i sami bacite pogled na listu. Prije svega. zbog zanimljive postavke koja kombinuje moje dvije velike strasti: epsku fantastiku i istoriju. (ili je to dvoje nekako povezano kod mene? uvijek sam uživao u knjigama koje bi imale čitave "tomove" istorije svijeta u kojima se odigravaju)


Ukratko... priča počinje epskom bitkom kod Sekigahare, jednoj od ključnih u japanskoj istoriji, koja označava kakav-takav početak vladavine klana Tokugava. Mladi samuraj, koji juriša u svoj "poslednji boj", ah, odjednom nestaje, teško ranjen sa bojnog polja, ostajući uskraćen za slavnu borbu i još, kahm, slavniju čojstvenu smrt. Nalazi se u potpuno nepoznatom svijetu - gdje ga bića koja neodoljivo podsjećaju na Vilovnjake odnesu u napušteni dvorac... gdje sreće Odu Nobunagu, velikog japanskog vojskovođu koji je, zvanično, umro prije dvadeset godina, i jednog ratnika iz XII vijeka...

Priča nije naročito originalna - u ratu nekih vrsta "svijetla" i "tame", ratnici i vojskovođe našeg svijeta su prebačeni i taj novi svijet koji nastanjuju različite vrste, gdje zauzimaju svoje pozicije u velikoj borbi koja će se tek odigrati - i koja može značiti konačni "kraj" fantazmagoričnog svijeta. Uistinu, ništa što nije već viđeno... ali, ova priča je vođena izuzetno viješto: otkriva taman dovoljno da čitaoca ostavi zainteresovanim, ali i da ostavi sebi prostora za dalje razvijanje i otkrivanje novih činjenica, a sve je propraćeno sjajnim i vrlo simpatičnim crtežom. Druga stvar su likovi, i način njihovog korišćenja: budući da su nam neke osobine svih njih donekle poznate, to autoru ostavlja mnogo prostora za poigravanje i izuzetno duhovite dijaloge, ali i preispitivanje njihovih ličnosti i "stvarnog" lika naspram slike koju nam je ostavila pisana istorija. Tako vidimo Scipiona Africanusa i njegovog neprijatelja Hanibala, obojicu kao umorne starce, vječito zavađene u prepirci oko bitke kod Zamen, i kopiranja Hanibalovih taktika protiv njega samog; Jovanku Orleanku kao bijesnog, ozlojeđenog demona koji spaljuje sve oko sebe, bez trenutka sažaljenja, japanske pilote iz Drugog svjetskog rata koji u "neprijateljevim" zmajevima, i njihovoj vatri, ponovo vide nemilosrdno bombardovanje japanskih civila... dakle, mnogo jakih trenutaka, a još uvijek se nisam posvetio najboljem liku - Odi Nobunagi.

Stvarni Nobunaga je izuzetna ličnost, u svakom slučaju, makar i ne previše poznata ne-japanskim čitaocima. I ja sam morao malo da istražujem, ali me je pronađeni materijal još više zainteresovao. Vojskovođa i vladar iz haotične pozne Sengoku ere, poznatije kao period "zaraćenih država", XVI-XVII vijek, približo, ovaj čovjek je sam osvojio više od trećine Japana i bio na dobranom putu da postane njegov vrhovni vladar, što je njegov nećak i ostvario, nakon Nobunagine smrti. Nemilosrdan, izuzetno inteligentan, vrhunski političar i iskusni lisac pun svakakvih trikova - ovaj čovjek ima samo jednu opsesiju, u svakom vremenu, kako jedan od "čarobnjaka" užasnuto kaže: to take over the country, by any means needed. I to će i učiniti, čak i na ovom novom i haotičnom terenu - čini se. Upravo je ogromna jetkost i sarkazam, te momenti sjajnog humora i šarmantnosti, koji svi potiču od Nobunage - najbolji dio ove knjige, priznajem, i razlog zbog kojih ne mogu dočekati nastavak ove sage u začetku. Inače, u djetinjstvu su smatrali da je retardiran, i često se družio sa djecom seljaka i sluga, mimo svakog običaja - istoričari se još uvijek razilaze da li se radi o stvarnim mentalnim smetnjama ili o ogromnom intelektu koji niko nije shvatio. [laugh2]


Zasada su prevedena dva cjelovita toma, i još nekoliko poglavlja. O, strpljenja mi dajte... Zabavno i čitljivo, tja.

Izdvojio sam jedno sat vremena jutros da nađem nešto o naslovu koji je Ridiculus spomenuo, "Terraformars" - i bio sam relativno prijatno iznenađen, iz više razloga.


Prije svega, zbog moje žalosne, ali itekako opravdane sumnjičavosti prema scanslation sceni, nisam vjerovao da ću naći ovo prevedeno na engleski, kao i tolike druge stvari... eh... ali, nije bio slučaj: imamo prvi tom, odnosno nekih šest poglavlja, a zainteresovani za kupon nek se slobodno jave na PM. Zatim, kvalitet dijela je na određenom solidnom nivou - ništa previše originalno, ali priča jako lijepo teče, širi se u svim pravcima, a krasi je i velika količina brutalnosti, svojstvena japanskom stripu, he-he, ali i neka jako zanimljiva grafička rješenja.

Zamjerke na koje sam naletio se svode na jedno:"zašto je autor načinio toliko simpatične i živopisne likove, posvećujući im se, da bi ih ubio nakon nekoliko strana..." Bah, budalaštine. Ukratko, na Marsu, gdje Zemljani pokušavaju stvoriti što pogodniju atmosferu, desila se mutacija jednog od poslatih organizama, nekih stotinjak godina kasnije... a radi se o vrsti otpornoj, gadnoj i bezbrojnoj - bubašvabama. Da, bubašvabama, i ja, koji mrzim insekte, odmah sam shvatio da bi me ovo moglo zainteresovati. Nakon pokolja prve ekspedicije, vlasti šalju drugu, sa astronautima u koje je ubrizgan DNK različitih insekata, i koji, shodno tome, imaju različite i neočekivane sposobnosti transformacije...

Kao što rekoh, brz, brutalan i na momente istinski zastrašujući SF-hororac, što je "mješavina" koja uvijek prija. Autor postupno uvodi nove elemente u priču, održavajući naše interesovanje na nivou, uz nekoliko zaista visoko-emotivnih momenata između likova, koji, opet funkcionišu. Tako bih ocijenio i "Terraformarse", na osnovu ovog nepotpunog uvoda: neoriginalno, ali šta danas jeste; ipak, strip uz koji će vam vrijeme proletijeti, i to ugodno, i nakon čega ćete tražiti još. Ali nema. :( Ah, nadamo se skorim nastavcima.

Kao što rekoh, američki komentatori u svojim zamjerkama promašuju poentu. Ova priča aludira na bezvrijednost pojedinačnog života u kolektivnom razvoju rase, u skladu sa osnovnim "insektoidnim" tonom, i stalno nas podsjeća na ogromnu pokretačku snagu evolucije, neprestane borbe i prilagođavanja (opet, tako japanski), koja rađa nove oblike, oličenja vječite dinamike vaseljene. I u nama izaziva onu tako poznatu ljudsku anksioznost kada shvate da možda nisu na "vrhu", ili da jednog dana neće biti, jer naš lagodni položaj nije vječan u svijetu prolaznih stvari...

Elem, zadovoljan sam, ali ne vidim zašto je publika "otkačila" za ovom naslovom. Ipak, da znam japanski i da sam u Japanu (želje, želje!), kupovao bih. Podsjeća me na neku osjetno bolju verziju Gantza, koga nikada nisam nimalo cijenio, koliko god bio popularan.

Skoro sam završio prvi tom Tezukinog "Adolfa" - i impresioniran sam, moram priznati da je, barem zasada, na nivou njegovih najboljih radova.

Jednostavno, već od same početne scene, mora grobova u nekom neimenovanom gradiću u Njemačkoj, znate da ćete čitati priču koja je tako dobro i tačno opisana već svojim podnaslovom - "a tale of XX century". Pratimo puteve tri Adolfa - Hitlera, koji nam je na početku prvog toma prikazan na vruncu svoje moći, te dvojice dječaka koji su rođeni u istoj zemlji, Japanu, ali u sebi nose drugačije sudbine - Adolfa, Jevreja i Adolfa, sina zvaničnika Nacističke stranke. Veže ih djetinje prijateljstvo, koje se zateže pod pritiskom okolnosti... dok ne pukne?!

Informacija koja će "izazvati revoluciju, rušeći naciste i Hitlera", prema riječima jednog njemačkog komuniste, a koja je stigla u Japan, neznano kome... u vremenu kada su ideološke strasti bile na vrhuncu i dominirale svim aspektima života, tjerajući ljude na međusobne borbe do kraja, poput bijesnih pasa, izvjesno je da će posljedice biti ozbiljne... ali to je samo djelić jedne ogromne tragedije: melanholične, potresne sijenke rata koji se nadvio nad sve - i svakoga.

Auh, baš mi se dopalo - istorijska drama, prvoklasna. Vjerovatno ću napisati obimniji pregled kada završim čitav serijal, hehe, a nećete dugo čekati, čini mi se.

Stiglo juče:

Izvinjavam se na lošem kvalitetu slika. Dakle, radi se o Tezukinom jednodijelnom radu "Knjiga ljudskih insekata", koga sam upravo završio - i sjajan je, možda i najbolji njegov rad dosada, ne računajući fragmente dužih serijala. I aktuelan, rekao bih... kapitalizam nikada nije bio nemilosrdniji, a takmičenje više trovalo sve međuljudske odnose, na svakom nivou.

Prvo je izašlo HC izdanje, ali sam pričekao ekonomičniji SC (360 strana). Smrt elitizmu! Svi stripofili su jednaki!

TAKO JE!!!

Stripovi bi, u nekoj post-apokaliptičnoj budućnosti njihovog nestanka kao umjetničke forme, morali da odgovaraju za mnogo toga pred "sudom istorije", kao i svi mi, uostalom. Za nedopustivo dugo ostajanje produkcija nekih zemalja u infantilno-dječačkom stupnju, koji je zadovoljavao i maloljetnu publiku i odrasle koji bi se uz dobre, stare stripove ponovo osjećali kao ušuškana đečica. Znači: jedan sindrom Petra Pana, odbijanje da se odraste. Zbog jedne doze idejnog zaostajanja, naročito u poređenju sa najprogresivnijim segmentima filma i knjiga. Zbog relativno malog broja dijela koja su dostigla široko-kulturni značaj i ušla u kolektivnu svijest kao dijela čija je dramaturgija, a i poruka, na najvišem nivou (tipa "Mausa", recimo, to je stripčina koja probija mnogo granica). Zbog nespremnosti za inovaciju i promjenu kod nekih, što dovodi do stanja laganog odumiranja u kome smo trenutno, ma koliko nove tehnologije na bljeskove obećavale drugačiji evolucioni smjer... na kraju krajeva, zato što u većem dijelu zemalja, iz značajne izuzetke BD škole i Japana, nisu uspjeli da se nametnu kao integralni dio nacionalnih dostignuća i "dika", postanu nešto opštepoznato barem na bazičnom nivou. Klasična slika stripadžije je slika freaka, zaluđenika i sanjara (opravdano ili ne, drugo je pitanje), naročito u plitkosti američke masovne kulture.

Ali to su teška pitanja za jedan naizgled sasvim običan i prozaičan dan internet-zajednice stripadžija. Ono što želim reći... je da ja povremeno naletim na neka dijela koja me probude, razdrmaju, natjeraju da iznova shvatim vrijednosti stripa i mogućnosti te forme, i da je samo postojanje devete umjetnosti... suštinski opravdano, ako u njoj takvi ljudi stvaraju takva dijela. To su autori koji u nama izazivaju unutrašnji plamen oduševljenja i pokloništva. U meni, taj plamen izaziva, ovih dana - Usamaru Fujura (kasnije više o njemu samom), koji ima promašaja - ali su pogodci besprekorni.


I danas mi je silno porastao u očima, kada sa tihim uzdahom oduševljenja i blage žalosti, zato što nema još - završio njegovu zbirku (međusobno povezanih) priča "Chronicles of the Clueless Age". Jedan bljesak kreativnog ludila i smjelosti, opako dobra mješavina uvida u introvertnu psihologiju otuđene japanske jedinke, ranjivog tinejdžera u socijalizaciji, nadrealizma, crnog humora i izuzetno iskreno i nemilosrdno tačno prikazanih emocija... dođavola, ne čudi me da je Furuja radio manga-verziju Šijon Sonovog "Kluba samoubica" - obojica su ljudi koji besprekorno shvataju strašnu pogubljenost, strahove i strepnje, te povremene padove u nihilizam i (auto)destruktivnost dobrog dijela omladine, za razliku od mnogih "mudrijih" i starijih, koji su zaboravili kako je nekada teško biti mlad i neiskusan u mnogo čemu ključnom...

"Hronika" ima oko dvjesta sedamdeset strana, odnosno sedam-osam narativnih tokova koji se na kraju spjaju u momentu besprekorne poezije. Iako Furuja ni za trunku ne smanjuje svoj cinizam, izrazito mračni humor, satiričnost pri portretisanju različitih propalih figura života, apsurde i simbolizam - ovo je njegov najoptimističniji strip koji sam čitao. I dobro je što se završava jednom notom vedrine, smjelosti za borbu sa alama života: tako mora biti, drugi put su jedino tinejdžeri-samoubice koji odbacuju sve u monstruoznoj šali, čudovišnim aktom obezvoljenosti za život, a to smo već vidjeli u "Klubu samoubica" - i nije mi prijalo, strašno je to crno i monstruozno i uništavački po jednu senzibilnu osobu, kakva možda jesam.

Priče nemaju naraciju u klasičnom smislu, mislim, koriste se jakim simbolizmom i hiperbolama nekih svakodnevnih situacija, koji, međutim, ni u jednom trenutku nije hermetičan, niti se gubi u šljaštećem stilu na račun sadržine: ne, ovo je i maštovito, i upečatljivo i suštinski tačno i ludo zabavno... dječak koji uzgaja mrave, i u njima vidi sliku našeg društva, poistovjećujući svoj život sa fatalizmom poslušnog mrava-radnika. Djevojčica koja čuva ofucani rekvizit svog omiljenog šoua iz djetinjstva, vjerujući da se uz pomoć njega pretvara u djevojčicu od šest godina i priča sa (pokojnom) majkom. Motociklista u pokušaju koji jedne noći ide u poslednju vožnju sa mrtvim prijateljem... nebom punim mjesečine, na "monster-enginu", samo izbledjeloj ideji na jednom od njihovih crteža iz djetinjstva. Ali patetike nema, priče su životne i iskrene, a mislim da svi znate koliko mrzim banalni sentimentalizam i da bih odmah "prokazao" ovaj strip da je to slučaj. No... na nekoliko mjesta sam jedva zadržao suze, što mnogo znači, kada dolazi od mene. Prekrasno.

Najveća opasnost je uvijek otuđenje pojedinca. Stare dileme i strahovi: tinejdžeri su neizgrađene ličnosti, sa nedovoljno samopouzdanja i razvijenih sposobnosti, koje ne mogu postojati i imati osjećaj sreće van svog vršnjačkog kolektiva, koji baš u tim godinama preuzima primat glavnog agensa socijalizacije od roditelja i porodice. Ali, taj kolektiv... svi znamo da često ne prenosi prave vrijednosti, i da utiskuje mnogo toga lošeg u meku ilovaču polu-djetinjeg uma: a kako je tek "drugačijim", osjetljivijim, nesnalažljivijim i nespremnim pojedincima, koji nisu spremni da prihvate baš sve što im se nudi kao način da se "bude kul", da pretope svoj identitet i nezamjenljivu individualnost u kalup prosječnog mediokriteta, blaženo nesvjesnog složenijih pitanja od viceva koje će sutra prosipati u školi? A šta kada se takvi, u suštini jadni, "uzori" omladinca čine kao onima ispravnima, i moraju se dostići, jer ne-prihvatanje je smrt na planu društvene stvarnosti? Onda bude teško. Onda gorko-slatke emocije, snažnija percepcija svega rađaju i vaskrsavaju nove svijetove, želje, sumanute misli, a vrtlog mnogo tih osjećanja na jednom mjestu stvara tornado, rušilačku silu koja razara da bi se gradilo na ruševinama, ako se ima volje i snage... barem u stripu, i sami ocijenite da li je stvaran. Da li je išta od ovoga stvarno, ili tek jedna refleksija uma koji popušta pod emocijama, bijesnim i mladim.

Ja ću, sa druge strane, ironično parafrazirati jednu priču Harukija Murakamija, "Super-Frog Saves Tokyo", gdje Žabac kaže glavnom junaku, apatčiku, od života smrskanom i ispljunutom čovjeku:"Gospodine, uvjeravam vas da sam stvaran. Nisam književna figura. Niti pametna metafora pisca, niti hiperbola, niti personifikacija bilo kakve pojave... ja sam Žabac."

(Vele, ovo ti šaljem u prvoj sledećoj turi. Ma mora! Neomeđeni i Rope, slobodno bacite pogled. Zdrava doza subverzivnosti i odmaka od uobičajenog nikada ne škodi.)

Pročitao sam drugi duži serijal Hidea Jamamota, napisan prije "Homunkulusa"... zloglasni "Ichi the Killer", deset tomova. Koje sam opet slistio u rekordnom vremenu. Damn.

U suštini, "Ichi" svakako zaslužuje posebnu temu, i ovdje ću napisati samo nekoliko početnih impresija.

- Kao prvo, količina krvi, nasilja i prirodno-veselog sadizma (i mazohizma, uf) je zaprepastila čak i mene, koji sam pročitao mnogo "japanskih bolešćina" i nagledao se horor filmova (mada najgore treš torture zaobilazim, ostalo mi je nešto pameti). To samo po sebi nije problem, ako je u službi priče i ideja koje pokušava da prenese; a Jamamoto ovdje hodi po tankoj liniji. Veliki dio nasilja, naročito iživljavanja i perverzne igrice šefa jakuza - je opravdan u kontekstu crne egzistencijalističke slike života polusvijeta na koji se ova manga fokusira, slikajući jedan izrazito ekstrovertni svijet nagona, u kojem svi traže oslobođenje i zadovoljenje, dakle egoizam i nihilizam neobuzdan, neograničen bilo kakvim "zračcima nade". No opet, neke scene su mi zaista djelovale eksploatacijski, gotovo degutantne i pretjerane čak i u mafijaškom okruženju (o kome mislim sve najgore, da se razumijemo, nikakvi "kodovi časti" i "kul momci" kod mene ne prolaze) - recimo, neke scene silovanja, mučenja zatvorenika, itd. Ali one se uglavnom počinju nizati u zadnjih tomovima. Što nas dovodi do sledećeg problema "Ičija".

- Govorim, naravno, o tempu. Međutim, za razliku od mnogih mangi, koje ispucaju ono najbolje što imaju u prvom tomu, kako bi navukle čitaoca, a zatim ga davile reciklažom materijala i podilaženjem najnižim strastima rulje, "Iči" održava jedan respektabilan nivo od početka do kraja - i kulminacija je više nego zadovoljavajuća, uz crn i mučan kraj, sasvim u tonu fiktivnog svijeta pred nama - tja, nema ničeg ljigavijeg od deus eks mašine "čarobno-srećnog" razriješenja, a ovdje toga nema. Niti čudesnih katarzi, preobraćenja i mutnog istočnjačkog filozofiranja - svi likovi su unaprijed osuđeni i oblikovani svojim strastima, koje ih nose i bacakaju po strujama života, ne ostavljajući mjesta za puno racionalne misli. Iči je, hehe, vožnja kroz podsvjesne centre uma u kojima se miješa bol i zadovoljstvo, seks i smrt, uživanje u aktu nasilja i gnušanje prema istom. Ali se u zadnjih nekoliko tomova, kao što rekoh, osjeća nepotrebno razvlačenje priče - no, lako je naći za to objašnjenje... pogledajte koliko autori zaista uspješnih serijala zarade po jednom tankobonu, i odjednom računica tih beskrajnih mangi postaje mnogo jasnija... no dobro, deset tomova je ništa naspram nekih. Samo kažem da bi na nekim mjestima kompresija dobro došla.

- Za kraj... kao što rekoh, krajnji nihilizam, nasilje, otuđenost, pokušaji traganja za "istinom" u glavi jednog infantilnog ludaka, eto, "junaka" ove epopeje klanja i spletkarenja.... vrtlog koji guta sve pred sobom; bitak od koga nema bijega. Mnogo motiva se ovdje da obraditi, zaista, i uživao sam u čitanju, i na polu-bolesnom i na manje-više racionalnom nivou - malo koga će ostaviti ravnodušnim...

Uf, moram odgledati i Miikeovu filmsku adaptaciju. Pod hitno.

Pozdrav svima od skoro probudjenog stripofila.Spavao sam ihihi.Nego da pocnem redom.Ja sam stripove poceo da citam negde sa 8,9 godina sto u Zabavniku,sto kroz zasebne stripove.Secam se da sam tih godina jos citao i Mikijev zabavnik i da sam to radio sa uzivanjem.Onda je u tom vreme poceo Politikin Zabavnik da izdaje Asterixa i Obelixa,i zaista je to bilo uradjeno kvalitetno bar mi se tako cinilo tada.I te stripove sam kupovao redovno,i sad mi je krivo sto ne mogu da nadjem te stripove ko zna gde su zavrsili a
Onda sam dalje od starijih drugara poceo da nabavljam sve ono sto je kod nas obavezna lektira Zagor i CO.Nesto Zagora nikad toliko nisam gotivio,mada kad pogledam danas cini mi se da su mi svi nekako bili jednaki..nijedan nisam bas nesto posebno gotivio.Onda prilikom jedne posete Robnoj Kuci koja je jos za divno cudo jos uvek imala onaj smek starih robnih kuca,naletim na tri stripa tj knjige koje ce mi ostati u najlepsem secanju



I dan danas kad vidim naslovne strane,divim se koliko su odlicno osmsljene i uradjene.Procitao sam sve tri knjige nebrojene puta,skoro sam ih znao napamet.Naravno u to vreme je i gore pomenuti zabavnik bio redovan,pa se u tu naslo zaista mnogo dobrih stripova..ali jedan me je prosto oduvao a to je Blueberry.Kada sam stigao do sredine zabavnika i kada sam ugledao crtez kadrove,ja sam ostao zabezeknut,to je bila prekretnica kada sam shvatio da su stripovi poput Zagora, omiljenih Fantoma,Mandraka ma koliko ne zeleli da priznamo stripovi za decu.Zao mi je sto nemam novca za komplet Bluberija jer je to strip koji se mora ima u kolekciji.Skinuo sam skenove i sve se spremam da ga procitam,ali dok nahvatam vrmena.Tako sam citao stripove redovno,dok nisam naravno krenuo u srednju a ko tad misli o stripovima a i sve manje stripova je bilo na kioscima i ja tako prespavah ne citajuci nista.Ali nakon sto sam posle skoro 15-ak godina odgledah Akiru,i ostah odusevljen filmom(kao klinac nista nisam razumeo)rekoh sebi aj "nabavim"strip da vidim kakav je(hvala americkim filmovima,sto su me naucili engleski i hvala braci gusarima na skenovima,inace danas ne bih mogao da citam ovako odlicne stripove)Jednostavno ostao sam odusevljen stripom,crtezom pricom..i tako zavoleh Mange i vratih se stripovima.Jednostavno Japanci su majstori,kako rade uh uh.Nakon toga krenuh redom da trazim sto Mange sto ostale stripove.Necu da nabrajam sta sam sve procitao ali Ichi-ja moram da pomenem.Strip sam procitao za pola dana ukupno,jer jednostavno nisam mogao da stanem.Ovaj strip je imao takav impact na mene da je to strasno.Par dana vec razmisljam koliko dobar strip,mozda cu se usuditi da kazem da je ovo mozda najbolji strip koji sam procitao.Odmah sam nabavio i Homunculus poceo sam da citam i cini mi se da nije do kolena Ichiju ali videcemo do kraja.Malo se raspisah ali eto.Nadam se lepom druzenju na forumu.

O, uvijek je lijepo vidjeti pridošlicu...

Da, svi mi manje-više dijelimo istu priču: čitanje stripova u ranoj djetinjstvu, zatim period mraka i kraha strip-scene (kao i svega drugog, uostalom), i onda, ponovno otkrivanje devete umjetnosti, kao mnogo drugačija osoba... ali radost je i dalje tu, taj žar...

A mange zaista jesu jedan fenomen koji mi, zapadnjaci, možemo proučavati i proučavati, nikada sasvim ne ulazeći u srž... i nude toliko toga. Samo, naravno, treba znati probrati materijal, u tolikom moru hiper-produkcije. Vidi, baš sad sam u nestašici dobrih naslova, pa zašto nam ne bi stavio svoju listu preporuka, najboljih/omiljenih stvari... ? Koristilo bi i meni i drugim manga-addictima.

I meni se često desi da za jedan dan pročitam deset i više tomova. "Iči" jeste sjajan, i tu sam ga negdje, možda za jedan dan, pročitao, u jednom dahu. Razlika između "Homunkulusa" i "Ičija" je, najkraće rečeno, razlika između introvertnog i ekstrovertnog tipa ličnosti. Ti radovi su, na neki nalin, oličenje svjetonazora oba tipa - mada "čista" verzija takvog čovjeka u stvarnosti ne postoji, naravno. Ali dolaze blizu.

Još jednom, dobrodošao na forum.

Mhejl :: Vidi, baš sad sam u nestašici dobrih naslova, pa zašto nam ne bi stavio svoju listu preporuka, najboljih/omiljenih stvari... ? Koristilo bi i meni i drugim manga-addictima.
Još jednom, dobrodošao na forum.

Ja sam tek pocetnik u Manga svetu i nisam uopste procitao mnogo svega par.Ali i to sto sam procitao me je oduvalo.to su pored Akire jos i
Domu: A Child's Dream,MW-poceo pa crko hard,(skinut uskoro krecem ponovo)Uzumaki takodje poceo.Na ovu temu sam naleto trazeci preporuke.Uglavnom znam otriplike sta me zanima pa je to i nabavljeno i ceka na hardu.
Hvala na dobrodoslici..

Velkam i od mene.

(Ovo je sa DW. Kratka lista mojih manga-preporuka. Isenšl. )

Ajde, dobro. Gledajte i pamtite, otaku-drugovi! /naslovi nisu hijerarhijski raspoređeni/

A KLASA

Berserk (Kentauro Miura)
Obavezno za svakog ljubitelja epske fantastike, neka mi Neomeđeni bude svjedok. Amin.

Helter Skelter i Rivers' Edge (Kjoko Okazaki)
Jednodijelni radovi jednog od najvećih ženskih manga-autora, autopsije pokvarenosti, plitkosti i obezljuđenosti modernog društva. Jako mračno.

Violence Jack i Devilman (Go Nagai)
Među najuticajnijim serijalima svih vremena, naročito Devilman. Savršena cjelina, za one koji prilaze stripovima otvorenog uma: nasilje, mnogo akcije, ludačke ideje, neponovljiva atmosfera, preispitivanje etike (između redova) i funkcionisanja društva...

Chronicles of the Clueless Age (Usamaru Furuja)
Biser forme kratkih priča, vjerovatno Furujino najbolje djelo. Dirljiva i nadrealna priča o odrastanju, privatanju životnih izazova, traženju sreće... riječi nisu dovoljne u opisivanju ljepote ovoga.

The Drifting Classroom (Kazuo Umezu)
Koliko god volio, ne, obožavao, cjelokupan Umezuov opus, navodim ovo kao njegovo "najkonvencionalnije" djelo i svojevrsni magnum opus, izuzetan rad. Djeca u esktremnim situacijama, logika košmara, koju su sa podjednakom vještinom primjenjivali možda još samo Italijani, onostrani užas i post-apokaliptične vizije...

Kiseijuu (Hitoši Ivaaki)
Odlična priča, značajno drugačije naracije nego što biste očekivali u naučnoj fantastici. Ivaakija više interesuju međuljudski odnosi i užasavajuća ideja nas kao istinskih "parazita" na planeti Zemlji, mada pruža i niz impresivnih prizora borbi i preobražaja "stvorenja". Topla preporuka - i da, izvstan minimalistički crtež.

Panorama of Hell (Hideši Hino)
Hino je jedan od značajnijih horor-autora. U "Panorami" svjedočimo nečemu uistinu neobičnom - introspekcijskom proučavanju autorove ličnosti i prošlosti, izražene kroz horor-estetiku koju je razvijao čitavog života. Očajno, strasno, cinično i krvoločno... nihilističko štivo.

JoJos' Bizzare Adventure (Hirohiko Araki)
Biser. Parče zvjezdanog ludila. Maratonski serijal, među najzabavnijim - i najotkačenijim - u svijetu stripa. Za ljubitelje špagetija, over-the-top borbi, japanskog humora, i mnogo čega još...

I am a Hero (Kengo Hanazava)
Mislite da je sapunjara The Walking Dead najozbiljniji zombi-strip ikada, i najnapetije parče istorije preživljavanja Apokalipse? O, vi jadni konzumentski umovi, spoznajte Hanazavu i njegovu sporu naraciju silaska u sunovrat razuma, Japana... i foruma. Kikiki...

Homunculus i Ichi the Killer (Hideo Jamamoto)
O njima skoro pisah. Dva brata, jedan introvertan, drugi ekstovertan, voajer i egzibicionista. Homunkulus je preispitivanje psihe, složeno i atmosferično, a Ichi nenadjebivo ludilo odvrnuto na 11, bez IKAKVIH obzira i samokontrole.

Adolf, Oda Kirihitu, Apolova pjesma, Buda, Feniks (Osamu Tezuka)
Tezuka. Nema potrebe za daljim riječima.

Dragon Head (Minetaro Moćizuki)
Jedan od najzanimljivih post-apokaliptičkih horora, i najsumornijih. Preispitivanje straha.

A Distant Neighbourhood (Jiro Taniguči)
Čarobno. Priča o prošlosti, različitim percepcijama stvarnosti, i izborima koje smo mogli napraviti, a nismo. I zbog čega toliko žalimo...

Barefoot Gen (Keiji Nakazava)
Priča o Hirošimi, i poslednjim danima carskog Japana. Drugo lice istorije - u kome nema velikih dijela i riječi, samo tegobe prljavog rata i borba običnih ljudi za opstanak. Slika kolektivne histerije i militarizacije japanskog društva, traženja ljudskosti u nama i ljudima oko nas, kada je najteže... neopisivo moćan i potresan rad.
---
staviću još naslova, kada se prisjetim. samo malo.

B KLASA
(vrlo čitljivo, zabavno, jaka četvorka, inteligentno, ali ne na nivou remek-dijela, da se razumijemo - i ne idu opisi, nemam sad vremena. možda posle.)

Jisatsu Circle, Happiness, Palepoli (Usamaru Furuja)
manga avangarda.

Uncivilized Planet, Tropical Citron i Freesia (Jiro Macumoto)

Soil (Kaneko Acuši)

Zashiki Onna (Minetaro Moćizuki)

Orochi i Kami no hidarite, akuma no migite (Kazuo Umezu)

Lady Snowblood (uh, ovo je... od autora Lone Wolf and Cub...)

Confession (Kađi Kavaguči i Fukumoto Nobujuki)

Ooku (Jošinaga Fumi)

Uzumaki i Gyo (Junji Ito)

Domu (Katsuhiro Otomo)

Hell Baby (Hideši Hino)

"GREŠNA" ZADOVOLJSTVa
(dakle, neopisivo zabavni, ali "neozbiljni" stripovi, neki čak i naginju trešu. ali, baj god, kako ih volim čitati)

BAOH (Hirohiko Araki)

APOCALYPSE ZERO (Takajuki Jamaguči)
heehehehe...

Cutey Honey, Gakuen Taikutsu Otoko, Kuro no Shishi (Go Nagai)

Ryuguden (Tojokazu Matsunaga)

Tomie (Junji Ito)

Cat Eyed Boy (Kazuo Umezu)

Ghost Sweeper Mikami /ne mogu da se sjetim imena autora/

Blaster Knuckle (Wazarai Šizua)

Eto, ovo je za početak, iz prve ruke. Nadam se da sam bio od pomoći.

Pregledao sam niz spiskova, preporuka, itd., na koje sam nalijetao na internetu i kojima se može vjerovati, što je zapravo vrlo rijedak slučaj (ne možete ni da pojmite koliko infantilnih, polu-trulih konzumentskih umova obiva u manga-vilajetu, i koliko je svaka potraga za good stuffom mučna), i naletio sam na par naslova koje sam ranije pokušao da čitam, ali nije išlo baš najbolje. Za oko mi je zapao serijal o kome ću sada napisati riječ-dvije. Osuda sekti, i, u konačnici, krivljenja svijesti nama poznatijeg kao religija? Check. Otuđeni ambijent modernog Japana (implicitno dat), sa nizom otuđeni kvazi-pojedinaca-ljuštura, koji bauljaju u misticizam, kao u najboljim filmovima Šion Sona? Check. Obilno date erotične scene, još uzbudljivije zbog religiozno-konzerva svijesti glavnih junaka, "ne bi trebalo da radimo ovo, greh je"? Check. What I was waiting for?


"Believers" Naokija Jamamota je izuzetno zanimljiv srtrip, sa ogromnim idejnim potencijalom, koji uspijeva da realizuje, često na ne-eksplicitan način, ovdje je mnogo toga naznačeno i polu-prikazano, ali... svejedno, validna kritika sveopšteg rasula modernog doba, iznijeta kroz inspirisanu autorovu viziju. Autor bi možda finansijski bolje prošao da je, u maniru poznatijih i bogatijih kolega, likove učinio simpatičnijim Average Džou, njihovee odnose sveo na sapunjarski element, a priču raširio poput kakve ogavne stonoge bez smislenog kraja i početka. Ali ne; samo dva toma, brzo se čita, sa vrlo pitkim i zanimljivim crtežom; prikaz jedne hipnotišuće stvarnosti, mjestimično vrlo iskrivljene, kroz oči naših problematičnih junaka.

U suštini, zašto nisam uspjeo da ovo pročitam iz prvog pokušaja? Jednostavno: dogmatska svijest sektaša potpuno ispranog mozga, nesigurnih, propalih ličnosti koji spas od sukoba na nivou Ja-Svijet traže u Obezličenom Kolektivu, data bez ikakvog jasno artikulisanog kritičnog odmaka, zna da bude vrlo opterećujuća. No, i bolje je što nema jasno artikulisanog kontra-stava, sve do pred kraj drugog toma: tako dobijamo priliku da svjedočimo jazu između kvazi-duhovničkih mantri i stvarnih (požudnih) postupaka, koji bolje raskrinkava učenja "Velikog Vođe" negoli mnoge napadnije kritike. Uz to, prvi dio priče može poprimiti i jednu univerzalnu dimenziju, zahvaljujući svojoj iskrenosti i neposrednosti, i podsjetiti nas na legendu o Edenu i prvobitnom grijehu... mada iznijetu kroz vizuru ne-srednjovjekovne svijeti: kao sukob svi socijalnih ograničenja i pravila koje sami sebi namećemo (i koja prerastaju u čudovišnu masu, zatvor otuđen od prvobitne misli Tvorca) i naših nagona, dubokih i snažnih, i ne nužno "loših", osim ukoliko im to značenje sami ne pripišemo... vrlo frojdovski dakle. Erotika ima još jače dejstvo, jer služi u kontekstu "oslobođenja" naših junaka, a ne kao sama sebi svrha. (ahem... mada su neke scene vrlo pornofiličarske...)


Dakle, na jednom malom, neimenovanom ostrvu, dva momka i jedna djevojka, poznati samo pod imenima "Operator", "Pod-predsjednik" i "Predsjednik", meditiraju, prema naređenju ostatka sekte, pokušavajući da "pronađu istinu", svakojakim umobolnim metodama. Sada slijedi ono "međutim"... nakon nekog vremena, seksualna napetost se javlja između mladića i djevojke, koja neće dugo ostati neostvarena... i koja će se oštro sukobiti sa njihovim "apolonijskim" ciljevima. Pred kraj završnog toma, manga evoluira u nešto širi društveni okvir, ali ipak, ni u jednom trenutku, ne gubi iz vida svoju osnovnu dramaturšku nit - sudbinu dvoje glavnih likova.
(I da, trećeg, luni-tjunija, koji sopstveni predatorski apetit, vrlo svjetovni, prikriva kroz niz "rituala" kvazi-duhovne sadržine... zapravo, podsjeća me na neke popove i slično... Srbija do Tokija.)

Ako bih morao da dam neko "tumačenje" zapleta... recimo da težnje glavnih likova spadaju u apolonijski dio naše ličnosti: onaj koji teži redu, uređenom, "civilizovanom", oh-tako-odmaknutom od "sirovih strasti", u nadi da će tako životu dati neki smisao, sa velikim S, i pronaći dublje istine. Međutim, takva ličnost, svedena na jednu dimenziju, samo-razarajuću dogmu, neosporno gubi ono što je zaista čini ličnošću, neponovljivom individuom, stapajući se u Kolektiv (sekte), koji živi za zajednički cilj, u kome nema protvriječnosti, i koji je, zapravo, Smrt. Konačna, najgora. Tek u dionizijskom, nagonskom, nesvjesnom, nekontrolisanom, nalazimo ono što nas zaista čini ličnošću per se, osobenošću drugačijom od drugih. Balans je uvijek neophodan...

I, naravno, kao što već rekoh, afirmisanje materijalizma naspram misticizmu i idealizmu. Naši slatki mali zanesenjaci, i more drugih individua modernog svijeta, mentalno negira stvarnost u nizu subjektivnih predstava gdje "podešavaju" svoj položaj i svijet oko njih, jer nemaju snage da se suoče sa objektivnom stvarnošću, koja se jako rijetko podudara sa našim željama. Tako i ovaj kult propagira spoljašnji svijet kao "prljav, iskvaren, umirući"... što je predstava koja se i može održati sve dok milicija ne razbije njihovo planirano masovno samoubistvo i uhapsi sve članove. Jedan-nula za Stvarnost. Stoga, nema ničeg jalovijeg od takve "mentalne gimnastike"; ukoliko želimo spoznati svojstvo neke stvari, isprobamo ga u praksi. To je najviši kriterijum, kriterijum naučne istine. Sve ostalo... su krivljenja svijesti (religiozna, ideološka, itd.), koju će zbilja ukloniti poput kakvog tumora što se gnijezdi na zdravom razumu.


Kao što rekoh, zanimljivo, čitljivo, na momente dirljivo. Na onoj mojoj listi "manga-preporuka" (možete je vidjeti na DW temi "Pa ne volim mange..."), kotiralo bi u B-kategoriju. Recimo.

Zekkyou Gakkyuu
Ishikawa Emi



A rumor exists that a ghost exists in the old school building. The ghost is able to grant someone's wish, but that person will lose something important to them.





ova manga je filmana

Wu Dao Kuang Zhi Shi
Qiao Jingfu / Meng Ma Gong Zuo Shi

The story begins with the eradication of Qing-cheng martial art faction by a group of martial art fanatics from Wudong, whose master and disciples only has one belief – to become the strongest in the world.

Kyonyū Dragon
Mikamoto Rei


Strippers try to stop a zombie infestation.

manga je ufilmana

https://www.youtube.com/watch?v=arOVgyuagp8

o5 se usnimava manga  

Rurouni Kenshin
Watsuki Nobuhiro

The story takes place during the early Meiji period in Japan and follows a former assassin from the Bakumatsu, named Himura Kenshin, who becomes a wanderer to protect the people of Japan.



prosle godine je snimljen prvi deo
Rurôni Kenshin: Meiji kenkaku roman tan

AKB49: Renai Kinshi Jourei
Motoazabu Fakutori / Miyajima Reiji



This series is about a guy called Urakawa Minoru crossdressing as a girl to participate in a female idol group (AKB48) audition.

manga za fanove
neupuceni ne bi ukapirali nista
sto ima veze sa clanicama grupe

ja znam svasta nesto  

Oh! Toumei ningen
Nakanishi Yasuhiro



pratimo avanture Toorua
pubertetlije okruzenog zenskama
koji slucajno postane nevidljiv
i pocne da radi ono sto bi svako od nas
na njegovom mestu
da spijunira  

ova manga stara nesto vise od 3 decenije
filmana je pre 3 godine