Manga - preporuke, analize, diskusije...

Прочитао "Ибитсу", моја ранија паралела за "Женом из татами-собе" (Zashiki Onna) је била итекако оправдана. "Ибитсу" је, на један начин, мјешавина која спаја поставку "Жене...", чији је средишњи преокрет овдје мало коригован и употребљен као шокантно отровење на крају; да се примјетити и утицај неких западних хорора, чини ми се. Дакле, велика мјешавина крвавих сцена, језивих сцена, френетично брзог ритма, петпарачке психологије и мотива, која ипак има покоји добар тренутак али не успјева да се издигне изнад не-тако-привлачног просјека хорор-жанра. Дадне се прочитати, свакако, и није потпуно губљење времена, али у поређењу са супериорним узором Моћизукијем, губи се, грдно. Не спомињимо, не упоређујмо, атмосферични, тамни, изражајни Моћизукијев цртеж наспрам овог стерилног шаблона, суптилни ужас који поиграва на граници између стварног, објективног, страхом искривљене перцепције и потпуно оностране потке урбаних легенди са класичним расплетом Б-Ц категорије, танано, пажљиво грађени вртлог догађаја и постепене деградације живота протагонисте, на моменте застрашујуће приземно-познате из неке ладице колективног несвјесног и сулудо јуришање у квази-језиво које постиже супротан ефекат усиљеног, визуелно и идејно офуцаног... не желим да се овај преглед претвори у потпуну пљувачину - стоп!

"Рептилија" Казуа Умезуа, неких три стотине страна чистог лудила.

Иначе, ово је један од Умезуових раних радова, из шездесетих. Нисам очекивао ништа посебно, али стрип је врло занимљив хорор, мрачна бајка право из јапанског фолклора. Уобичајене ауторове теме: алијенација одраслих и дјеце, имагинација дјетињства која највише буја подстакнута привлачно-одбојном силом страха и гротескног, истраживање анксиозних ситуација, одрастање у планинама, локалне легенде... Пријатно сам изненађен.

Радови Казуа Умезуа се неупућеним, случајним читаоцима могу чинити апсурдним, застарјелим, нелогичним, па и смећем; но он остаје један од ријетких хорор-аутора чије су замисли тако богате и необичне да ме је каткада страх да окренем следећу страницу, на којој може бити било шта, незамислив ужас разоткривен мајсторским пером, смјеша страхова лика-жртве и бескрајно мрачне, окрутне визуелизације истог.

U potrazi sam za novim horor-mangama. Ima užasnih razočarenja, ali i prijatnih otkrića, zasada. Pa, počnimo:


Završio dvotomnu mangu Marua Suehira, "The Laughing Vampire".

Ovo je zadnji put da sam se dohvatio stripa vampirske tematike, koju polako počinjem da mrzim iz dna duše. Klasični emo-tinejdžerski-bulšit, sa malo više krvi, nasilja i perverzija. Recimo da uspostavlja model potpuno amoralne ličnosti, te veza između domacije/nasilja i seksa... eksplicitnije nego većina ostalih žanrovskih ostvarenja, ali i dalje vrlo patetično, eksploatacijski i "kilavo".

Možda tu i tamo pokoja solidna koljačka scena, no sve u svemu - ne zaslužuje ni da se prelista. Šteta, imao sam visoka očekivanja. Crtež je vrlo neobičan, i varira od izuzetnih eskpresija psihološkog horora i splatera, do nevjerovatnih anatomskih grešaka i neuzbudljivog kadriranja. Hm, moram još razmisliti.
(Znam da sam izjavio da neću izvještavati o lošijim radovima dok se kod nas ne formira publika koja prati štiva iz Japana, no ovo me je previše, previše iznerviralo.)


Eh, "Confession" je ono beskrajno prijatno iznenađenje koje sam spominjao na početku. Zaista, jedan sjajan rad koji nam pokazuje sav potencijal jednostavnih, nepretencioznih priča, koje se ne zanose prevelikim ciljevima i dokazivanjem svoje "inteligencije", već puštaju likove da... pričaju svoju priču, iskreno i tečno.

Izuzetno dobra ideja i postavka, ne naročito originalna, istina, ali majstorski izvedena. Stvorena atmosfera izgubljenosti u snježnoj oluji, odsječenosti od svijeta, moralnog ambivaliteta, narastajuće paranoje i strahovanja za sopstveni život se treba doživjeti. Crtež je vrlo kvalitetan, pomalo me podsjeća na Tanigučija, na neki način. Kvalitetno pripovjedanje, zanimljivi preokreti, psihološki horor - jedan od najboljih uradaka ovog tipa, moram reći. Neko bi se trebao postarati da ovo vidimo i na srpskom...

Preporučujem za razbijanje predrasuda o mangama, svim početnicima u ovoj predivnoj grani stripa. Svega jedan tom za pročitati, na kraju krajeva.
(Obrti, i konstanto zamagljivanje granice između laži i istine, stvarnosti i izmaštanog, podsjećaju me na jednu Tezukinu krimi-priču iz "Clockwork Apple", zbirke kratkih, ali briljatnih pričica ovog autora. Takođe topla preporuka.)

Nego, danas sam stigao da pročitam par mangi više nego obično. Prije svega, prvo sam se dohvatio kratke zbirke Arakijevih priča, koju je Ridiculus preporučio na "ĐoĐovoj" temi - "Under Execution, Under Jailbreak".

(Izvinjavam se, nisam uspjeo da nađem veću naslovnicu.)

Imamo četiri priče, a prve tri su među originalnijim radovima koje sam viđao - i sjajno nacrtane, rekao bih - dobrano iznad manga-prosjeka. Mislim, Ridiculus je već u jednoj rečenici sažeo sve glavne osobine ovih radova: nadrealnost, sjajan smisao za humor, dosta nasilja i ludačke ideje. Vrlo... svježe, neobično i nekonvencionalno.

Prva priča je dostojanstven predstavnik iskričavog, over-the-top horora, i ideje koje su ovdje iskorištene ostavljaju vrlo uznemirujuć utisak na svega par stranica. Cilj je bio preobratiti jednu običnu dnevnu sobu - koja, nekim neobjašnjenim slučajem, iskrsne usred strogog zatvora - u smrtonosnu zamku punu gromoroznih, detaljno i morbidno osmišljenih prijetnji. Araki uspjeva da nam čak i okrutnog ubicu predstavi kao simpatičnog, zbunjenog protagonistu, i da ga konstantno muči zamagljivanjem granice između stvarnog i izmišljenog, jer je, kako osuđenik sam kaže, "laž nešto što najviše mrzi". Kraj je... čudan, a ipak sasvim u skladu sa datim prikazom unutrašnjeg pakla, najgore more jedne jedinke. Na momente čak i body horor; Arakija istovremeno fascinira i ranjivost ljudskog tijela i visoke granice do kojih se može napregnuti.

Možda sam ja previše naklonjen crnom humoru, i pretjerujem u tome, ali druga priča me je potpuno oduševila. Znači, odavno se nisam slađe ismijao nečemu ovako ludom - a oni skloniji predrasudama bi rekli da ovako nevjerovatne postavke i tokove možemo naći samo kod "ludih Japanaca". Vrhunski humor i cinizam. Dakle, čovjek je izgubljen na pučini, u svojoj jahti, i već pet dana gladuje (i pukao je kao kokica, jelte). Ostao mu je samo njegov mačak - najbolji prijatelj, jedino društvo i utjeha u takvim okolnostima. Ali, stomak traži svoje... Neka završim ovu rečenicu zlokobnom izjavom - prljava borba između čovjeka i mačka počinje!
(Sjajno!)

Treća parodija klasičnih priča o duhovima, na trenutke nevjerovatno napeta, da bi vas već na sledećem page-turneru bacila na koljena svojim iskričavim satiriziranjem. Četvrta mi se zapravo najmanje dopala, ali vidim da je protagonista bitan negativac iz "ĐoĐoa", tako da ću je ponoviti kada završim date tomove, to jest pojavljivanja.

Ovo me je postaklo da nastavim prvi dio ĐoĐoa, "Phantom Blood". Zasada... jako dobro, upravo završih drugi tom. Više ću napisati kada dođem do kraja.

Ah, koliko stvari tek treba otkriti u ovim mangama.

Nastavljam sa saradnjama Nobuykija Fukumota i Kaija Kawaguchija. U svakom slučaju, sjajni "Confession" autora je bio sasvim dovoljan podsticaj da se dohvatim sledećeg trotomnog serijala:


Odlična manga, i primjer kako se i od najjednostavnije početne tačke, ukoliko se istom bave majstori zanata, može sklopiti emocionalna, inteligentna detektivska priča sa par horor momenata koji, upravo zbog insistiranja na realističnosti i svedenosti, djeluju još jezivije nego u mnogim horor uradcima.

Sinopsis? Zvuči kao osuđen da propadne u jeftini sentimentalizam, priznajem, no to nije slučaj, mada se emotivni kraj par puta približava ivici, ili to samo govori mrgud u meni. Dakle, pratimo borbu jednog čovjeka - koji umire od raka, koji će nestati za šest mjeseci. Njegov egzistencijalni okvir, sada potpuno omeđen i zaključen u sumornom tonu, i njegovu odluku da požuri sopstveni kraj, ometaju nove vijesti, koje kao da zaista dolaze sa "druge strane" - kćerka, ubijena prije skoro petnaest godina. I pronađena, kostur što je ležao ispod betona i čuvao tajnu. A u Japanu... ubistvo zastarjeva, i samo je pet mjeseci ostalo. Naizgled, beznadežna misija, koju će naš junak prihvatiti žarom osuđenika na smrt, kao svoj poslednji trag na ovome svijetu, priliku da se isprave greške jednog tragično bezobzirnog ličnog života...

Neki će reći da je okvir "realne" istrage otišao u sferu nevjerovatnih slučajnosti. No... možda "slučajnostima nazivamo svoju nesposobnost da objasnimo povezanost stvari", i "ima mnogo više između neba i zemlje", svakako. Život, gorko-sladak, čas u trijumfu, čas u porazu, najčešće u iščekivanju i stalnoj borbi za dostizanje Cilja. Emocije su iskrene, uraganski snažne i prečišćene od banaliteta svakodnevnice; ne, ovo je konkluzija, i to vrlo dramatična, jednog dosadno-tužnog života, što nam je dato do znanja; val bijesa i ogorčenosti formiran u mnogo godina. Junak... sa kojim morate saosjećati, Don Kihot koji juriša na vetrenjače zaborava, izgubljen u apatičnim masama, kao pojedinac koji ima svrhu i volju, ali najvjerovatnije ne i mogućnost da je ostvari.

Japan vjeruje u borbu, po svaku cijenu. Ne-odustajanje. I možda je baš zbog te gvozdene samo-discipline, pokušaja i nadanja, uvijek iznova, "srećan" kraj ovdje i moguć Možda. Hiroviti bogovi slučaja se znaju nasmiješiti ljudima i njihovim trasama.

Crtež jednostavan, naizgled ne-atraktivan, ali vrlo ekspresivan i savršen za ovu vrstu priče.

Preporučujem "Seizon Life".

Uh... ne znam da li ste primjetili (sigurno jeste), ali ja u svojim kratkim prikazima pročitanih stripova naročito na zub uzimam one koje koriste jeftine emocije i banalne identifikacije sa junacima kako bi izazvali što jači efekat i raspilavili čitaoca koji u fikciji pronalazi uzbuđenja i strasti kojih mu tako nedostaje u stvarnom životu.

Preplavljeni smo takvim sadržajima, efemernim i patetično-sentimentalnim, koji nam bacaju samo-opsjednute, brbljive likove pravo u lice, nametljivo i bezobzirno. Dok mi, indiferentna masa, pišemo "I could realy feel for that character" (The Walking Dead recenzije, na tone)), perverzno uživajući i tragedijama protagonista i bezbjednosti svog toplog kutka za čitanje...

Zašto pišem ovo, kakve ovo veze ima sa mojim čitanjem mangi? Zato što je Kjoko Okazaki, autorka sjajnog "Helter Skeltera", dokaz da se vješt i odmjeren pisac može baviti takvim temama kao što su nihilizam, praznina i manjak empatije omladine, a da ne pređe u moralisanje, patetiku i jeftino uzdizanje sopstvenog spisalačkog "dara" - već, jednostavno, pružajući šansu "malim ljudima" da ispričaju svoju priču, pozajmljujući im svoje retorsko-crtačke vještine, stvarajući prekrasnu sintezu realizma i nečega najbližeg poeziji što možemo naći u stripu.

Govorim o "River's Edge", jednodijelnom radu Okazakijeve (circa 200 strana). Steže me u grudima. Riječi, mastilo na papiru, probijaju i razaraju sve što je bilo određeno za danas, sve što sam mislio da ću raditi, govoriti, osjećati - ostavljaući samo dubok i neprolazan utisak. Mislim da nije loša "trampa".

(Zamalo nisam zaplakao i kada sam čitao prvi tom "Barefoot Gena" - ali teme Okazakijeve me pogađaju na mnogo ličnijem, bližem nivou. Dođavola.)

Podsjeća me na "Ghost World"... ali dok me Klouvs nimalo ne dotiče, u svom strasti lišenom narativu, koji se zadržava samo na plitkom sarkazmu i umjereno-buržujskom prikazu Amerike, Okazakijeva ide mnogo dublje: do motiva koji nas pokreću, najdubljih unutrašnjih stanja i, citiram, "tragedija koje polako sazrijevaju". Ma ko kaže da obični ljudi nisu skloni nasilju, i da je amoralnost izuzetak, maligno tkivo-greška? Da smo "prirodno dobri"? Ne poznajemo jedni druge, avaj, i često bezobzirno svodimo sagovornika/sadruga na ono što u datom trenutku vidimo, što nam odgovara da vidimo, i što možemo dokučiti.

Moraćemo uskoro pokrenuti kampanju: "upoznajte ove divne stripove".

Stigao sam da se nakratko vratim u horor-vode (ovih dana sam se uglavnom posvetio dramama), i pročitam "Jisatsu Circle", a.k.a. Suicide Club.


Radi se o manga-adaptaciji istoimenog horor-filma, koga ću takođe kad-tad odgledati. No, iako prezirem većinu adaptacija, ova je zapravo prilično dobra, i, koliko sam shvatio, pozajmljuje jedino šokantnu uvodnu scenu masovnog samoubistva iz filma, gradeći manje-više potpuno nov zaplet.

U suštini, donekle slične teme kao u tek pročitanoj "Ivici rijeke" (vidjeti gornje poruke) Kjoko Okazaki: društvena alijenacija, konfuzna i izgubljena omladina, nesposobna za normalnu socijalizaciju, bez uzora i zdrave porodične sredine, ogromni pritisak društvenih očekivanja i težnje, ne, percipirane nužnosti da se bude "normalan" i uklopljen... teške i mučne teme; prozor u crno ždrijelo očaja i polu-promrmljanih glasina, tajni koje se nalaze iza nasmijanih lica (a i ja bih imao šta ispričati o tome, samo, svakako, u daleko manje dramatičnom obliku). Ali... Okazakin pristup je daleko ozbiljniji, emocionalniji, upečatljiviji, dok "Klub samoubica" ostaje zanimljivo, vremena vrijedno - ali žanrovsko dijelo, biserčić horora za iskusnije horordžije.

Imamo mnogo prejezivih trenutaka, koji inspiraciju crpe iz bogatih izvora japanskih urbanih legendi, te personifikacije mračne strane kolektivnog nesvjesnog, i mnogih ekstremnih društvenih zala ove daleke zemlje. Jako opako, bolesno - znamo da su naše slatke, mada ne tako nevine, junakinje zarobljene u krugu očaja, koji se polako sužava; izlaza teško da će biti, niti se da zamisliti. To upravo ovom dijelu daje atmosferu predodređenosti, rezignacije i kapitulirajućeg nihilizma generacije, bez sumnje nesposbne za ono najbitnije - ljubav prema sebi samom. Nismo samo otuđeni od drugih, već i od svojih unutrašnjih glasića, poslednjih mrva samopoštovanja.

Crtež je jednostavan, naizgled neatraktivan, ali ne zavaravajte se: po emocijama, izrazima, građenju tenzije - maestralno!, ubjedljivo jedna od bolje nacrtanih mangi koje sam vidio, moram reći.

Moraću posle da napišem riječ-dvije i o "BAOHU" i "Uncivilized Planet", cijenim da ih vrijedi predstaviti.

Završio "Ryuguden" ("Zmajeva palata", ako se dobro sjećam), trotomnu mangu Tojokaze Matsunage.

Prvi tom me je izuzetno zainteresovao, sa svojom postavkom moderne bajke, oslanjajući se na drevni japanski mit (koji i Torijama koristi na jednom mjestu "Dr.Slumpa", čini mi se), obogaćene minimalističkim, ali intrigantnim stilom crtanja, te bizarnom postavkom iskrivljenih muško-ženskih odnosa, naivnosti, nevinosti, frustracija i svega ostalog što iz datih peripetija proističe. Taj prvi tom je zaista fascinantan, i nevjerovatno sugestivan u svojoj nadrealnoj, a opet emocionalnom logikom pojmljivoj atmosferi.

A onda slijede druga dva, koja priči daju SF pravac koji NIKAKO nisam mogao predvidjeti. Zaprepašćenje, šok, mada... kvalitet ostaje na istom, ili približnom nivou, prelazeći na tačku u kojoj se "komične" suprotnosti i nesporazumi zaoštravaju do kranje mjere i dobijaju kontekst puno širih borbi/temi/poenti - drama, ili, tragedija, čak.

Nevjerovatno. Ipak, ne može se reći da dobijeni rezultati nisu kvalitetni. Imaju težine, itekako. Od moralnosti ljudi u najtežim situacijama, preko apsurdna dijeljenja u klanove/nacije/rase (u konačnici!), do pitanja seksualnosti, suprotstavljenih modela muških i ženskih fantazija o odnosu u kome će potpuno dominirati... a sve ispričano kroz kristalno jasnu, "naivnu", djetinju čak priču - no opet, čije reakcije su prirodnije i više otkrivajuće negoli malih-velikih ljudi? Mnogo toga se da okusiti na ovim stranicama: uzaludnost mladosti, nemoć starosti, očaj, ali i otkrivanje suprotnog pola, životna radost, taj (magloviti!) pojam ljubavi, pa i slobodne volje... za koga je ova bajka, uistinu? Djeca modernog doba traže brže, modernije, ali i "pliće" sadržaje - kvazi-bajke koje uprkos svom usvajanju brutalnosti novog doba u srži ostaju podjednako naivne i promašene poruke (ili, još gore, bez ikakve poente, svrhe) svojih najgorih prethodnika. A odrasle je "stid"; od stripova, života, mišljenja i iskoka. Svega.

Moram još razmisliti... ali zasada bih preporučio, i pored kipuće bizarnosti. Sve je počelo falusoidnim vozićem... plus podvodni bordel žena-riba, koji održava životna snaga idola-Zmaja. O, bogo, neke stvari je bolje ne spomenuti u predstavljanju pojedinih mangi.

P.S. Vidite kako vam probiram kraće mange? Šalu na stranu, ovih dana nemam živaca za maratonske serijale, ni blizu.
P.S.S. Po senzibilitetu, sudim, ovo bi se moglo dopasti Saletu. Ovo nije nametanje, već samo konstatacija.

Znate li šta je ko-gal?! Nije nimalo lako proniknuti u drugu i mentalno udaljenu kulturu, kakva je japanska: no recimo da se radi... o srednjoškolkama i njihovom specifičnom načinu oblačenja, govora, pa i samog stila života. Kako je to rečeno u jednom dokumentarcu o Japanu koji sam skoro gledao, glede tokijskih djevojaka: "One se ne nadmeću u klasičnom seksipilu... već u ljupkosti." Nakon inicijalne salve smijeha (i razgledanja "uzoraka", hehe) - razmislio sam o tome i zaključio da to možda i ima smisla, u kontekstu jedne sociološke grupacije.

A onda se pred nama otvara jedan nov, specifičan i umnogome ograničen egzistencijalni krug, omeđen specifičnim oblicima: klasični način oblačenja, te fetišarske školske uniforme (mnoge škole su primorane da propisuju i dužinu suknjica!), "fensi" šoping-kvartovi, bogati biznismeni koji plaćaju stanovite sume za, oh, nevine "izlaske"... način govora koji bi na engleskom nazvali "small talk", zapravo ogoljeni kolokvijalni riječnik od nekih dvjestotinjak pojmova; koliko sam shvatio, mlade djevojke napuštaju svoj karakteristični "ženstveni" žargon u korist muškastijih oblika! Eh, neke pojave su... globalne.

No široka je ovo tema, a ja sam amater u proučavanju japanske popularne kulture. I stoga ću preći na stvar - dvotomnu "mangu" (mada ne u klasičnom smislu!) "Short Cuts" autora Usamarua Furuje, koji se bavio i profesionalnim plesom, slikarstvom i vajastvom, ušavši u svijet mange kroz ne-komercijalne, "indie" vode, praktično minorne časopise.

I to se vidi - Furujin rad razbija sve kanone koje sam dosada primjetio u mangama (recimo da mu je "Sayonara, Zetsubou Sensei" najbliži, po apsurdističkom humoru). Sve priče su takozvani "rezovi", to jest (katkad začuđujuće kompleksni) gegovi od jedne strane, jednostavne poente i ubilačkog sarkazma. Crtež je sjajan - pokazao je vladanje tolikim stilovima i formama, istovremeno ne robujući nijednoj, bez monotonog ograničavanja svoje kreativnosti: ne, svi oni su samo sredstvo "prenošenja" dublje namjere, misli pisca i živo oruđe "komunikacije" sa čitaocem, koji i kompletira ovo djelo svojim ličnim doživljajem.

No on će varirati u zavisnosti od kulturoloških pozadina, naravno; ja sam uspjeo, kao laik, da "shvatim" suštinu nekih tri četvrtine gegova, ali određeni dijelovi jesu kriptični ne-japanofilima... ipak, u ogromnom dijelu građe se - itekako može uživati. Potpuno nepredvidljivo, crnohumorno, apsurdističko, na momente nevjerovatno dirljivo (ti dijelovi, mi, zapravo, djeluju i kao pristojne polazne tačke za "punokrvne" serijale, po svojoj snazi), morbidno. Istovremena opsjednust i prezir slatkih junakinja, nemilosrdna satiričnost pri prikazivanju devijacija socijalne stvarnosti, sumanute asocijacije i povezivanja koji baš svojom bizarnošću oslikavaju neku uzročnu vezu ili poentu, nedodrljivu "normalnom" logikom, sviješću... i prekrasna zadnja tabla, na kojoj autor dopušta junakinji da odraste i sazri, istovremeno elegantno sklanjajući svoje post-modernističko prisustvo unutar stripa sa scene. Mnogo strasti, ljubavi prema radi, istinskih umjetničkih stremljenja: dopalo mi se ovo, jako, mada mi je japanski humor često... čudan.

Bacite pogled, ukoliko vam je opis primamljiv. I javite utiske. (Damn, da je ovo rekla neka slatkica ko-gal, sigurno biste se dohvatili i ove, i drugih mangi... oj, živote.)

P.S. Moraću da napišem nešto i o Jiru Matsumotu. Pročitao sam dvotomni "Uncivilized Planet" - koji je predobar - i zbirku izuzetno sugestivnih priča "A Revolutionist in the Afternoon". Specifičan i "grub" stil crtanja, dosta erotike, donekle nejasno pripovjedanje koje se iskupi dobrim poentiranjem...

Evo nam jednog teksta od dobrog Weleta...


Kada bi prosječan strip-čitalac sa ovih prostora uzeo u ruke neku od knjiga "Vrha bogova" u striparnici, vjerovatno ne bi bio oduševljen prvobitnim utiskom koji bi ista ostavila na njega:“Strip o planinarenju, kako to može nekome biti zanimljivo, svašta. I još se čita naopako, ha, neka hvala. Nego,dodaj mi taj novi Zagor specijal,kažu strašna je priča...“

Greška. "Vrh bogova" je nevjerovatna priča o preživljavanju, neshvaćenosti, znatiželji, individualnosti, volji... na preko 1500 strana, koja vas uvuče u sebe i ne dopušta vam da prestanete sa čitanjem dok ne zatvorite korice poslednjeg dijela; strip koji će vas natjerati da preispitujete svoje sposobnosti i mogućnosti.


Priča počinje u Katmanduu gdje japanski fotograf Makoto Fukamači u jednoj radnji naiđe na fotoaparat identičan onom koji je nosio čuveni engleski planinar Mallory 69 godina ranije prilikom svoje poslednje ekspedicije na Everest, sa koje se nije živ vratio. Otkriće ovog aparata ga ubrzo dovodi do Jojia Habua, nekad legendarnog japanskog planinara o kojem se odavno ništa nije čulo u domovini i koji se očigledno krije u Nepalu. Fukamačija toliko zainteresuje pojava ovog neobičnog čovjeka da po povratku u Japan počinje da istražuje njegovu prošlost: njegovim razgovorima sa Habuovim bivšim kolegama putem retrospektiva saznajemo detalje o Habuovom životu i događajima koji su obilježili njegovu planinarsku karijeru.

Joji Habu je zapravo centralna ličnost ove priče, hladan i nepristupačan, individualac koji ne želi i ne prihvata ničiju pomoć, rođeni pobjednik nevjerovatne fizičke i snage volje; vrhove planina hoće da osvaja isključivo prvi i isključivo novim putevima. Neuspjeh za njega nije opcija. Distanciran je od kolega koje nemaju razumijevanja prema njegovoj strasti, opsjednutosti planinama i stoga ga smatraju čudakom. Penjanje je njegov život, najupečatljiviji momenti u ovom stripu su upravo njegovi usponi i poduhvati na granici mogućeg koje on izvodi uz krajnje napore koji su naizgled neizvodivi za običnog čovjeka, što on svakako nije.

Fukamači, želeći da otkrije istinu o njemu i o aparatu, se kroz niz događaja približava Habuu i otkriva njegov stvarni cilj, uspon na Everest, zimi, sa nepristupačne strane,poduhvat koji prije njega nikom nije pošao za rukom.

"Vrh bogova" je roman Bakua Yumemakure čiju je strip adaptaciju sam autor povjerio Jirou Taniguchiju i napravio je pravi izbor. Taniguchijev crtež je savršen i na perfektan način prikazuje borbu čovjeka i planine, te psihološka stanja likova. Riječi prosto nijesu potrebne, uz ovakav crtež se stvara osjećaj kao da gledate film, slike se same nižu jedna za drugom, nema dugih dijaloga i objašnjenja kao u zapadnjačkim stripovima; jednostavno se uživite u priču, dopustite atmosferi da vas obuzme i u toku čitanja ćete imati osjećaj kao da se sami nalazite na planini,da ste izloženi niskim temperaturama i rijetkom vazduhu koji vlada na tim visinama.

Taniguchijevi pejzaži i uopšte crteži planina su... pa, fascinantni, nevjerovatno uvjerljivi i vjerodostojni.

Od mene najveća moguća ocjena za ovaj strip koji će vam razbiti sve predrasude o mangama, ukoliko ste ih uopšte i imali.

Nexus ::



I predivna anime tema...

Izdavač Digital Manga objaviće Tritona naredne godine u dva toma, a ja, da sam živ i zdrav, neću to propustiti ni za šta na svetu.
http://www.animenewsnetwork.com/news/2012-07-21/digital-manga-reaches-funding-goal-for-tezuka-triton

Mhejl ::Od mene najveća moguća ocjena za ovaj strip koji će vam razbiti sve predrasude o mangama, ukoliko ste ih uopšte i imali.

Ma, ne radi se tu o predrasudama, rekao bih... Sve veći broj čitalaca otkriva i prihvata nešto što su do sada posmatrali kao alternativno, ali u situaciji kada je kupovna moć i više nego ograničena, ljudi će pre kupiti nešto što su voleli kao mlađi, nego nešto novo. Evo samo Darkwood, većini je Conan prioritet, ali provukao se i Granville, pre njega Pinocchio...

Fibra ne objavljuje nijedan blockbuster serijal, a istovremeno ima odličnu ponudu u kojoj svako može da pronađe makar jedan naslov za sebe i jako mi se dopada orijentacija i na mange, koje Marko polako uvodi u svoju ponudu.

Lepa recenzija Vrha bogova, koji mi je na listi čekanja, odmah uz Buddhu...

Sad sam napisao jedan užasno nepovezan post, ali da postavim i ovo - kompletna Nausicaa za nešto oko 35 €...!
http://www.amazon.com/Nausica%C3%A4-Valley-Wind-Box-Nausicaa/dp/1421550644/ref=sr_1_1?ie=UTF8&qid=1352224778&sr=8-1&keywords=Nausicaa

Gile, pa gledaćemo još Tezuke u narednim godinama, što je sjajno, svakako... drago mi je zbog "Tritona", mada bih lično najviše volio da vidim novo izdanje "Feniksa". Inače, zapravo mi je ostalo more stvari za nabaviti od "oca mange" - "Dororo" (čijih je 48 demona inspirisalo dizajn Nagaijevog "Devilmana", negdje je Ridiculus spomenuo), "Knjiga ljudskih insekata", "Ajako", "Barbara"... Tezuka je genije, ponoviću po stoti put. Da imam novca, odmah bih kompletirao (američko) izdanje "Bude".

Postoji dosta predrasuda u vezi sa mangama, koje se sporo i parcijalno razbijaju. Hoću da kažem, ljudi razmišljaju po analogiji "ovaj autor je dobar, iako je Japanac", pa "seinen su stripovi za mene", da bi se tek posle dužeg vremena došlo do onog "čitam sve što je dobro od mange"... govorim i iz ličnog iskustva - mada sam ja otišao još dalje, to jest potpuno "skrenuo" u polje uzdizanja (valjanih!) mangi. Treba se još... truditi oko toga, i slažem se da je "Fibra" načinila značajan korak. Mada bi bilo bolje da određeni čitaoci, za promjenu, i sami nešto otkriju.

(Druga, dosta bitna, stvar je što se ogroman dio najboljih stvari ne može i neće naći na papirnatom anglo-izdanju... "Ushio to Tora", eto, prvi mi pade na pamet,)

Drago mi je da si se javio ovdje. Ja volim da brbljam o mangama, tako da mi nećeš zamjeriti na ovom izlivu govorancije, tačnije "pisancije".

Tezuka ima očito dosta sličnosti sa Kirbyjem, čiji kompletan opus je gotovo nemoguće sakupiti... Za početak ću se držati ovog autora, posebno jer me Buddha tematki izuzetno i zanima i privlači, a trejdovi su povoljni, po 10-ak €... Plus sada i Triton...

Jednostavno, mange kod nas nije bilo. Pored najpristupačnijeg Bonellija - i neka bude Alana Forda - uvek su se provlačili Ameri i Francuzi... Meni uopšte nije bitno iz koje škole strip dolazi ako je dobar, čak toj različitosti autora i stilova najviše i težim u svojoj neprekidnoj potrazi za novim naslovima. Međutim, rekoh iznad, i meni su prioriteti bili neki stripovi koje sam voleo ranije, kao dete, a američki strip generalno mi najviše odgovara, žanr, autori i vreme nastanka sporedni... To ne znači da ne volim Italijane, Francuze, pokojeg Argentinca i šire, ali je jednostavno teško sve to postići pre svega finansijski, a skenovi su uglavnom zgodni da se baci pogled... Ne mogu da uživam kao kada čitam štampano izdanje. (Superheroji su posebna priča, prilično lagano štivo i nekoliko serijala mogu preko skenova...) I sa Berserkom sam zato stao...

I evo, rekoh x puta, što ovde, što na drugim forumima, da želim da se pozabavim i mangama, naprosto da ih uvedem u svoju kolekciju i posmatram kao i sve druge stripove koji se tu nalaze. Baš kao što, iako ne stižem tako često, volim da pogledam nešto iz azijske kinematografije. A i omiljeni savremeni pisac mi je - Japanac.

"Mada bi bilo bolje da određeni čitaoci, za promjenu, i sami nešto otkriju."

Čitam ja sve što ovde napišete, drago mi je kad se nešto nađe i na blogu, samo mi je glupo da pričam o nečemu o čemu znam jako malo. Elem, ova vest o Tritonu me je neizmerno obradovala, pa se javih...

Murakami?
Samo naprijed sa mangama.Moj prvi susret sa njima je bio,naravno,preko Akire koji mi se nije nešto svidio i dugo sam mislio da su sve mange na istu foru.Nekoliko godina kasnije na kiosku kupujem prvi broj "Blade of the Immortal",moje prvo "naopako" čitanje (muku sam mučio dok se nisam navikao )
Opa,ovo nije loše,mišljenje se polako mijenja;a onda je došao Taniguči i zaludio me japanskom školom koja mi je postala omiljena
Danas,krv pijem Luki koji mi redovno šalje skenove jer je moj internet prespor za download avanture

wele ::Murakami?

Vele, ne zezaj - jedino mi je žao kada, dok čitam neki naslov i oduševim se istim, nisam u mogućnosti da ti ga odmah i pošaljem na "uvid".

Murakami? Čitao sam zbirku priča, "Nakon potresa". Impresivno, zaista impresivno - dopao mi se senzibilitet, naročito onih nešto nadrealnijih. Moraću da potražim još naslova, vidim.

Ehm, idemo redom - dosta toga se pročitalo u zadnjih nekoliko dana. Uglavnom sam išao prema preporukama kolege Ridiculusa, koje rijetko kada zakažu.


Kao prvo, "Ooku". Radi se o vrlo zanimljivoj premisi - ubrzo nakon bitke kod Sekigahare i uspostavljanja Tokugava šogunata (početak 17.vijeka), Japan pogađa misteriozna zaraza koja napada isključivo mlade muškarce. Ovo dovodi do drastičnog pada muške populacije i uspostavljanja novog društva... koje vidimo sa distance od osamdeset godina: žene upravljaju zemljom, šogun je takođe žensko, a malobrojni muškarci se čuvaju kao najveće blago porodica koje ih "posjeduju" i često prostituišu kao način da zarade "sa strane". A Ooku - odnosno "unutrašnje odaje" - je najstrože izolovan muški harem šogun(ice)...

Iako postavka može svučati pomalo komično, uvjeravam se da se radi o vrlo ozbiljnom radu, žanrovski - drami ličnosti, koja zaista funkcioniše dobro u prva tri toma, koja sam pročitao. Jednostavno, autorka pomno balansira sve segmente novonastalog društva - koje, prirodno, nastavši na feudalnim osnovama, ne može biti ravnopravno, već teži odnosu potčinjenosti... u smislu klasa, ali i polova. Taj podređeni položaj muškaraca jeste ublažen mnogim obzirima, (ispraznim) društvenim počastima i njihovom reproduktivnom ulogom, ali - sredstva proizvodnje su u rukama žena, one odlučuju i daju konačnu riječ. Naravno, data tranzicija je prikazana, u svom samom zametku, na početku drugog toma, kroz fascinantnu priču o užasno teškim okolnostima rađanja "novog", koje se protura, paradoksalno, kao način da se sačuva staro, to jest zamršeni običaji Edo ere... (titula šoguna, naslijeđe titule daimya i prezimena, itd., itd.) U jednom trenutku, doduše, koncentracija mi je naprosto "pukla" i zaželio sam se laganijeg štiva. Dobro je ovo ispričano - crtež odlično prikazuje ekspresije i duševna stanja likova, ali je, sa druge strane, donekle siromašan, u neskladu sa određenom dozom "raskoši" koju, eto, očekujem od stripova istorijske tematike. No dobro... nešta se mora podnijeti, i ovakav naratv teži ka likovima i socijalnim odnosima - a ne opsesivno detaljisanje nad svakim segmentićem prošlosti, makar i alternativne. Poštujem: oslikati ono glavno, istaći poentu do koja se prirodno dolazi razumijevajući gledišta i perspektive likova...


Malo sam pogledao "Souten Koro". Radi se o ogromnoj adaptaciji sage o Tri Kraljevrstva (Kina) - nekih tridesetak tomova, mislim, a prevedena su svega oko tri. Mislim da mi treba još "potkovanosti" u pitanjima Istoka, i pre, pre-bogatoj kulturi istog, da bih ovo potpuno shvatio. Recimo, inicijalni utisak koji pojava Cao Caa, u ulozi pozitivca, treba da ostavi na zaprepašćene japanske/kineske/korejske čitaoce... i more drugih trenutaka, čini mi se - koji su nama "nedostupni". Ali se zato još bolje osjećate kada shvatite ponešto, hehe. Nezahvalno je ocjenjivati samo prvi tom - i to neću ni činiti; pred nama je početak ogromne, grandiozne sage, i svaka riječ, postupak se osjećaju... kao zametak klice koja će izrasti u nešto neopisivo veličanstveno, životno i veliko - legendu. Da, mnogo epskog ima u "Souten Koru", a to jedan Crnogorac mora cijeniti. Crtež je sjajan, naročito mi se dopalo par uvodnih stranica. Možda bi se dalo poraditi na fontu upisanih slova - ali scanslationi su ionako krvav posao, govorim iz sopstvenog iskustva, avaj.

I na kraju, preporuka samo za one koji su već dobrano zakoračili u svijet mangi... "Even a Monkey Can Draw Manga" - ovo će biti urnebesno svakom japanofilu koji je pokrio glavne žanrove i zapazio određene opšte pojave. Dubok naklon ovoj vrhunskoj satiri i lucidnom, donekle gorkom uvidu u komercijalizovane mehanizme tržišta i autorske kreativnosti, koja mora, htjela-ne htjela, plaćati račune i jesti... to nam je najveća inspiracija, najdublja želja i strast - hm! Iako nijedan strip nije imenovan, ogromno more mediokriteta je rastrgnuto, raščerečeno najopasnijim ljudskim oružjem, kako reče Tven: smijehom. Pa, nasmijmo se onda - i nama, koji to znamo "krišom" čitati, a i autorima, koji nam širokim osmijehom nude "guilty pleasures".

Kakve se sve neopjevane magarčine mogu pronaći na ovome internetu. Dobro, možda sam preoštar, ne "magarčine" - već ljudi koji imaju potpuno drugačiji ukus od mog, i koji na osnovu skromnog iskustva autoritativno nameću svoje zaključke i utiske kao "ispravne" (u umjetnosti!).

Što je još gore, stičem utisak da dobar dio njih papagajski ponavlja fraze koje je negdje načuo, i, ponovljena desetinama puta, ta izjava dobija određenu "težinu", kao sud koji se nameće manga-novajlijama. Šta mi je "povuklo živac"? Komentari o "Ushio to Tora" na mangaupdates.com, naravno. Serijal, o kome sam ranije pisao u okviru ove teme, je sjajan šonen - trenutno nastavljam sa čitanjem, na osmom sam tomu, i čini mi se da je sve dosada pročitano, mada jako interesantno i zabavno samo po sebi, tek puki uvod u pravo zahuktavanje priče koje slijedi. Sporne izjave - da je Fuđitin crtež "zastarjeo" i "neuredan". O ukusima se ne raspravlja, ali i dalje mislim da je ovo mogao izjaviti samo neko ko ne vidi ni milimetar dalje od parametara novijih šonen-hitovima, koji čeka novo poglavlje "Naruta" kao Jevanđelje, i očekuje da mu sve mangake crtaju (tim nekim) "manga stilom". Baš bih volio da vidim taj napredak, ogroman, koji je manga ostvarila, ako je Fuđitina grafička naracija i dizajn "zastarjeo". Ha! Uostalom, sami prosudite:


Ja iz ovoga zaključujem da:
a) Fuđita razbija u prikazima japanskih demona, stvajući jednu sjajnu atmosferu horora i nepoznatog.
b) posjeduje i nevjerovatnu dinamiku, koja, kako da kažem, prosto "oživi" figure njegovih likova i ostaje ključni element akcijskog stripa.

Jako prijatno iznenađenje, Fuđita. Rijetko zarazan spoj (otkačenog!) humora i drame, akcije i inteligentnih motiva/dijaloga, misterije i svakodnevnice... možete pogledati i njegov "Karakuri cirkus", Ridiculus ga je spominjao više puta (on mi je preporučio i "Ushia", naravno), ali mene i dalje pomalo odbija činjenica da je prevedena svega oko trećina tog serijala - dvanaest tomova. Pravi maratonski šonen-epovi...

Neomeđeni me je žestoko podstakao da nastavim čitanje "Berserka", svojim lucidnim komentarčićima - a ionako sam prehlađen i nervozan, tako da sam dogurao do dvadesetog toma u no time. Bože, kako je ovo dobar strip!, svo vrijeme sam se divio Mijurinom prelijepom crtežu, jednim od najboljih koje sam vidio i mimo mangi, i vještini korišćenja ogromnih doza akcije. Kod mnogih drugih, manje vještih autora, akcija zna gušiti strip, postajati sama sebi svrha i biti smiješna svojom usiljenom prerazvučenošćuu (vidi ĐoĐo V, "Vento Aureo", za primjer), no ne i ovdje; sve sjajno funkcioniše uprkos relativno fiksiranom konceptu serijala. Sada treba da završim "Odmazdu", to jest završni dvadeset prvi tom, ali prije toga, par stavki.

-Scena "pomračenja" je jako dobro odrađena, iako me koljačina u istoj nije šokirala nakon svega što sam čitao (Suehiro Maruo i kompanija). Ipak, izuzetno razrađena psihologija Grifita, kao i sjajan, beskrajno mračan stil pripovjedanja - objektivna stvarnost postaje odraz unutrašnje čovjekove zvijeri, krajolik postaje panorama tjelesnog bola i perverznog užitka mučitelja, izmučeni zadnji momenti magnovenja svijeti malih ljudi, žrtvovanih, koje se gase... Žrtva, da. Pravi krah svega što nam je predstavljeno za vrijeme trajanja "Zlatnog doba".

-Ne da se uporediti sa ovim gore, ali meni se izuzetno dopao i dio sa "mračnim vilama", koji mi se čini nekom vrstom autorove verzije priče o Petru Panu. Preoblikovane prema okrutnom tonu "Berserka", svakako. Sjajna atmosfera, stalno poigravanje na granici nježnog svijeta dječice i surovog, bezobzirnog, "ratnog" Gatsovog odnosa prema svijetu (ali iskrenog i dosljednog!). Istakao bih trenutak kada se, u "igranju rata", otkrije prava priroda vilenjaka, to je jedan od momenata koji lede krv u žilama. Mangastični spoj "slatkastih" prizora i ekspresija sa otvorenošću prema eksplicitnom prikazivanju nasilja naročito dobro štima ovdje... stravično dobro.

-Kritika crkve i vjere, hehe, efektno izvedena u japanskom maniru - bacanjem hipertrofirane mračne strane istih čitaocu u lice, sa premazom od krvi i crevaca. Miura, padni mi na grudi! Ovo bi trebalo prikazivati na časovima istorije, uz obavezne napomene da je bazirano na stvarnim podacima. Agitprop, haha.

Danas ćemo razgovarati baš o jednom serijalu Goa Nagaija (znam, znam, dosadan sam sa njim, ali čovjek je lud... na jedan način koji mi savršeno odgovara), koji sam već spominjao ranije - trotomnom Gakuen Taikutsu Otoko. Prevod bi bio, tja, "Školska gerila" ili "Ljudi koji mrze školu", kako vam drago. Originalni naslov puno bolje i moćnije zvuči balkanskom uhu, u svakom slučaju.


Napravilnije je reći da se radi o dijelu koje je istinsko dijete buntovnog duha šezdesetih (), nastalo na istom talasu šokantnih Nagaijevih radova koji su unijeli provokativne teme, erotiku i ogromne količine nasilja u šonen stripove (počevši sa "Harenchi Gakuen", Nepristojnom školom). Polazeći od nategnute pretpostavke - u Japanu je dozvoljeno da nastavnici nose oružje i kažnjavaju učenike istim, što dovodi do stvaranja i oslobodilačkih gerilskih armija i bandi plaćenika koji obezbijeđuju škole - koja mu omogućava da stvori anarhično okruženje, čak donekle vjerno duhu jednog špageti vesterna (uticaji istog se mogu vidjeti i u njegovom "Nasilnom Džeku"), dakle postavka kojom defiluju likovi veći i opakiji od samog života, nosioci određenih scena i novih pravila ponašanja, autor zapravo lucidno i inteligentno, ispod silne krvi, smjelog pretjerivanja i ogromnih obrta u priči, govori o sukobu generacija. Želji za promjenom, i najdrastičnijem obliku te nagonske potrebe: Revoluciji. Šta ona donosi i odnosi, sagledana hladnim razumom, raznijevši šareni pokrov ideala i parola. Kakvi tipovi ljudi cvjetaju u okolnostima nasilja i nesigurnosti, i koliko beznačajni i neupotrebljivi u takvim prilikama postaju naši moralni standardi, skovani za druga vremena, u kojima se maska "civilnog" još uvijek koliko-toliko drži.

Zapravo, Nagai ne uživa u nasilju, iako ga prikazuje obilato i eksplicitno. U svim njegovim dijelima, imamo snažnu osudu svakog korišćenja istog, prikaz korumpiranog dejstva kojim razara dušu silnika - i nerijetko je ta poruka i srž čitave poente, bez koje se strip ne može shvatiti u pravom ključu. Tako i u ovom štivu imamo Saotomea Monda, "bijesnog psa" Revolucije, berserka koji za sobom ostavlja pustoš, sposoban da uništava stalno i neumorno, no ne i da stvara, ili da se privikne na normalan život. Novonastale okolnosti, koji mu daju status "heroja omladine" upravo na osnovu krvožedne želje za borbom i ubijanjem - idealne su, dar sa nebesa. Barem dok ima neprijatelja za ukloniti i škola za osloboditi. Posle, ko zna?

Ah... ima tu još mnogo stvari, premnogo da bi se opisale, tako raznorodnih da se čitalac mora čudom čuditi njihovoj ko-egzistenciji na stranicama istog stripa. A onda se istog i dohvatite, čitate... i shvatite da funkcioniše, da je ludo zabavno i čak promišljeno, jer ovo je Go Nagai u naponu snage, sposoban da bezbroj elemenata i bizarnih pojava uklopi u jedno kompaktno, vratolomno i upečatljivo djelce. Tako imamo erotsku komediju, ogromne sukobe motociklističkih bandi, horor-kuću izopštenih nakaza, spletke i smicalice vođa gerile u borbi za pravo prvenstva i status "najvećeg", Jigokua, monstruma čije ime bukvalno znači "pakao" i koga Saotome mora dotući bazukom, što je sukob u liniji sa logikom klasičnih dječačkih fantazija, ali ovo je i pisano za njih, na jednom nivou; priču o kloniranju i đavolu sa licem anđela, kritiku trulih institucija, nesposobnih da se nose sa energičnim, nezavisnim duhom čiji su nosioci i studentska gerila i bande plaćenika koje šalju poput iste...

Kraj je nagao, nerazriješen, ali i moguć, dobar, vrlo dobar. Vidjećete kada pročitate, ukoliko sam nekoga zainteresovao. Još jedna borba, konačni napor, čiji povoljan ishod ne nudi neki "raj na zemlji", pa ni pravednije društvo, već goli život, očuvan silom i gaženjem drugih. Sve u skladu sa nasilnom, buntovnom i beznadežno strastvenom atmosferom "Gakuen Taikutsu Otokoa"....

Hm... kada vidite imena autora ovog stripa, odmah ćete osjetiti val ushićenja i ogromne zainteresovanosti. Međutim, konačni proizvod je mogao biti bolji, mada donekle zadovoljava...


Radi se o saradnji Mebijusa i Jira Tanigučija, autora čiji radovi više nego oduševljavaju veći dio publike na našim prostorima. U dva kraća toma mange "Icaro", oni re-interpetiraju neke od ideja originalnog mita, vjerni tradicionalnim kanonima manga-radova ESP tematike, koji su zapravo prilično mnogobrojni. Kažem, neke elemente - letenje kao simbol apsolutne i praktično nepostojće slobode, to jest čovjekove težnje prema istoj, napredak čovječanstva koji je uvijek praćen i strahom od novog i našim "talentom" da sve što otkrijemo upotrebljavamo u destruktivne svrhe... ipak, priča nije na nivou koji bismo očekivali od dvojice majstora ovog kalibra. Stiče se utisak da bi priča o dječaku Ikaru, zatočenom "rezultatu" genetičkog eksperimenta, koji sazrijeva i žudi za ljubavlju i slobodom, mnogo bolje funkcionisala u kraćem formatu, koji bi se skoncetrisao na one istinski vrijedne i poetične, dirljive čak momente priče. Naravno, oni i ovako ostaju, sjajno iskazani Tanigučijeim "čistim" i izražajnim crtežom - ali su zatrpani nizom scena (pukovnik, priča o samo-eksplodirajućim mutantima) koji služe isljučivo produžetku radnje i na kraju se pokažu potpuno irevantnim u svijetlu raspleta.

Tako da - nije naročito epohalno, ali se može i treba pročitati, makar samo zbog trenutka u kome Ikaro, doveden na ivicu psihičkom torturom i strahom od moždane operacije, podiže svoj ogromni čelični kavez, težak više stotina kila, i snagom volje se probija kroz "ojačanu" tavanicu, njegov jedini horizont punih dvadeset godina. I onda, nebo, i beskrajna širina svijeta napolju... koji je Ikaru, daleko više negoli ostalim ljudima, potpuno dostupan. Šta li osjete mali ljudi kada ga gledaju, lakog kao perce i razgiranog među oblačićima? Ubod zavisti, našeg mračnog saputnika? Ili sreću - kada vide da je svijet rodio ljudsko biće sposobno da otjelotvori takvu ljepotu i prizore?

Možda smo i mi u sličnom položaju... gledajući Tanigučijeve table, koje pripovjedaju priču o slamanju granica i sticanju "carstva slobode"- na fantazmagorijski, ali suštinski... svima nama poznat i drag način. Posmatrajmo ovo kao jedan mali eksperiment. poetičan i dječje iskren, koji snagu crpi iz svojih arhetipskih motiva.

Ja svakako jedva cekam da vidim Ikara(rece da si jos nesto od Tanigucija nabavio?)
Da se i to procita pa gospodin Yiro dobija svoju zasebnu temu

Vele, odgovoriću ti ovdje povodom tvojim impresija po završetku "The Drifting Classrooma", pošto mi se trenutno ne piše na stripovi.com. Pazi sad, normalno je da nam se mišljenja razilaze, a i slažem se sa tobom da u zadnja dva toma ima neopisivo banalnih momenata koje je najbolje hladnokrvno ignorisati - tipa, ruka onoga tipa (tu me je bilo sramota čitanja, priznajem), mali koga prvog prebace, sa biciklom, pa i samo "objašnjenje" metode putovanja kroz vrijeme/dimenzije... ali, i pored svega toga, meni ovaj Umezuov rad ostaje sjajno dijelo, sa manama, da, ali izuzetno snažno, emocionalno, u kontaktu sa nekim djelićem nas koji se nikada nije potpuno udaljio od dječjeg razmišljanja i logike. Očaj na planini Fudži, groteskni zabavni park, pa onda momenat kanibalizma, koji me je najviše i zgrozio svojom relativnom uvjerljivošću i psihološkom proživljenošću... opravdavaju sve nelogičnosti kraja u mojim očima. I da, čak i onaj trenutak sa Šogovim roditeljima, i tu sam bio donekle dirnut - šta ćeš, takav tip pripovjedanja se vodi nekom vrstom, pa, "emocionalne logike"... na pamet mi padaju Arđentovi filmovi, kao poređenje iz drugog medija. A jesam Umezuov ljubitelj, čak je u mojoj omiljenoj trojci manga-autora: on, Go Nagai i Tezuka (mada je on u drugoj, mnogo višoj, ligi). Nema veze, ovako bolje određujemo šta te interesuje i šta poslati sledeći put.


Oh, da, čitao sam još jedan rad Hiroakija Samure, nama najpoznatijeg kao autora "Oštrice besmrtnika" (koju sam započinjao dva-tri puta i uvijek odustajao potpuno zbunjen i bezvoljan, avaj) - "Bradherley's coach", jednotomna horor-manga, recimo. Utisci nisu loši. mada mi osnovna premisa nije naročito ubjedljiva - lokalni plemić, koji usvaja djevojke iz sirotišta i daje im posao u svojoj operi, zapravo dobar dio njih šalje zatvorenicima na "dar", u sklopu državnog programa "rasterećenja agresivne prirode" istih. Naravno, sudbinu nesrećnica možete samo zamisliti... a i ne morate, pošto je Samura vrlo eksplicitno prikazuje.

Radnja je raspoređena u osam manjih priča, koji prilaze ovoj "praksi" sa različitih stanovišta. Prve dvije... se bave sudbinom nasumične nedužne žrtve, i, premda od samog početka "znamo" da će se junakinji desiti nešto vrlo gadno, razriješenje ipak uspijeva da zgrozi i razgnijevi... možda zahvaljujući kontrastu prvobitne djetinje nevinosti te, praktično, djevojčice i prave "snuff movie" torture kroz koju prolazi - postupci na koje često nailazim u mangama. Zadnjih par stranica prikazuju um koji se ruši... pokušavajući da nađe olakšanje u snovima, deluzijama i, konačno - smrti.

Do kraja knjige imamo još dvije priče vrijedne pažnje - jednu gorku opasku, personifikaciju "poetske pravde", o djevojci koja... vješto barata arsenikom ne bi li baš nju izabrali za grofovu novu "kćerkicu", i jedan biser egzistencijalne surovosti, koji me naprosto podsjeća na kratke uradke Maksima Gorkog, o zatvorskom stražaru koji otkriva nove skrupule u sebi i smišlja plan za bjekstvo zatvorenice... no, za sve na ovome svijetu se mora platiti odgovarajuća cijena - kao što će naučiti, te sniježne noći.

A onda je sve slabije, ali se autor ipak brzo "dotetura" do kraja, ne kvareći previše cjelokupni utisak. Najbolje je zanemariti klinačku patetiku i psihološku neuvjerljivost kojom odiše zadnja mini-priča, jer i nije zaključak u pravom smislu riječi; samo jedan nagli potez kojim se naracija "gasi", budući da je već u potpunosti iscrpila sve što je imala ponuditi.

Samurin crtež je ovdje vrlo jasan, precizan i funkcionalan, i nema mu se šta zamjeriti, makar ne bio, subjektivno rečeno, ni blizu mojih najdražih mangaka. Jednostavno... nismo kompatibilni, nikako.

Ah, da, pogledajte i ovu listu preporuka: http://www.neogaf.com/forum/showthread.php?t=395497 Fenomenalna je, jedna od najboljih na koje sam naletio; uvrštene su i mnoge od mojih omiljenih mangi i one koje već dugo namjeravam istražiti - oh, ovu listu su pravili pravi sladokusci, svaka im dala, hehe.

P.S. Uf, sada gledam, ovaj "Lone Wolf and Cub" integral (700 strana) na BD-u košta samo trinaest eura. Ko će izdržati da ne uzme i obnovi avanture, čitaj koljačine, Ogamija Ita... Ponovo sam pogledao i "Helter Skelter", još bolje mi je legao nego na prvo čitanje - samo, ko će dočekati papirno izdanje?! [cry2] Čitao sam i par engleskih recenzija ovog dijela Kjoko Okazaki: moroni se čude što "nema više modnih detalja u priči o manekenima", i slično, razbacuju se sa frazama o crtežu i manga-trivijalnostima, a o psihologiji Ririko, pritisku modernog društva i socijalnim ulogama - ni riječi... majko mila.

A kada sam već opet došao na temu beskrajno fascinantnog, malog remek-dijela "Helter Skelter", evo jednog fragmenta teksta koji sam počeo pisati. Tiče se određenih odnosa između likova, i potpuno će ga shvatiti samo oni koji su čitali strip: zasada, kolege Ridiculus i Vele.


I sada, svakako, dolazimo do Jošikave Kozue, mladog i "neistrošenog" (zasada!) modela koji polako potiskuje zvijezdu u zalasku, opsjednutu Ririko. Hladna crnokosa ljepotica, klasični flegmatik, distancirana od svega, pa i građenja sopstvenog modnog "mita", data nam je na uvid kroz dvije percepcije. Prvo, kroz visoko subjektivna, afektnom obojena zapažanja koja Ririko vrši u magnovenju droga i histerije; i taj pogled je, kao i sve drugo, obojen njenim bezuslovno centrističkim i egoističnim sagledavanjem svega isključivo u odnosu na Nju, divu: i tu je Jošikava vrlo jednostavna personifikacija strahha koji osjeća većina profesionalaca. Barem onih koji svoju personu grade isključivo na važnosti poziva: neko će doči, mlađi, snalažljiviji, nemilosrdniji, koji če srušiti ono Staro, ljude koji su zaboravili na pravila igre i "omekšali". Panta rei, koje važi za sve, pa i njenu konzerviranu ljepotu: i stoga je Jošikava, u ovom smislu, još jedan segment duševne agonije i psihičkog raspadanja Ririko.

No, postoje, iako rijetke i redukovane, kroki-scenice gdje nema protagoniste i njenog nametanja istine čitaocu i samoj sebi; gdje parcijalno možemo vidjeti Suparnicu kao daleko kompleksniju i dublju ličnost, kojoj bi se dalo posvetiti mnogo više vremena i pažnje. Vrata, ipak, ostaju čvrsto zatvorena, ovo nije priča o smjenjivanju idola, već o eksploziji (dobrovoljno) iskorištenog pojedinca u zupčaniku (paklenog) Mehanizma (Ririko); digresija ne smije biti. Ali... da se naslutiti profil emocionalno mrtav, hladan, automatizovan - možda je Jošikava Kozue predstavnik letargične mlađe generacije koja ne vjeruje ni u šta, pokušavajući da se provuče kroz život što bezbolnije, shvatajući "mehanizam" modernog društva kao dosuđenu nužnost kojoj se moramo pokoravati, izvući svaku moguću korist, u ne unositi odveć (ranjivog) ličnog. Ririko je imala snove, nadanja, naivno-idealizovane predstave, makar i u moralno korumpiranom smislu krajnjih granica fetišizma i auto-erotizma, i oni su, sasvim prirodno, slomljeni, rezultujući jednim nihilističkim stanjem. No ona ima snage; snage da pokuša da uspostavi novi balans svog života, odgodi neizbježno (kafkijansko "odugovlačenje" Procesa), reaguje u zaštiti očuvanja svog sebičnog interesa - i to jeste, zaista, određeni oblik strasti, dragocjenog života, akcije koju će većina nas preduzeti kada smo mi, naša glava, zaboga, "na panju". U tom smislu... Ririko je mnogo životnija, i u očaju i u trijumfu, i primalno ljudskija, nego što će Jošikava ikada biti.

Uostalom, to nam se doslovno spročitava u zadnjoj sceni stripa (mogući spojleri). Jošikava ostaje svoja, hladna, distancirana, vječito u istom statusu kvo, mirno stoičko postojanje lišeno strasti, naglih potresa i preokreta. Ririko, ta marioneta koja je u instinktivnom traganju za slobodom od svoje društvene uloge, ispunjenom očajem, povukla obarač i pokušala da sebi dodijeli "konačnu slobodu/pravo izbora", se pojavljuej u novom svojstvu, mjestu, liku. Ko zna kakve je muke sada more, opsesivne misli nagrizaju, šta radi, da li se bori i pokušava - ali je živa, tijelo i duh u vječitoj tranziciji i prelasku iz jednog svojstva u drugo - gibanje, adaptiranje.

Ili je opet postala fetiš, ovoga puta na još vulgarniji, ogoljeniji i banalniji način, u svom sunovratu koji ni samo prizivanje msrti ne može zaustaviti? Preobražena u objekat Želje, žudnje, strasti, podređena oku i mislima drugih, a ne sebe same, Ririko ostaje na struni, nemoćna pred inercijom svoje istinske prirode.

Ne znam. "Helter Skelter" je, poput poezije, a možda i to i jeste, u svojim najboljim momentima, subjektivan, otvoren i položen pred sud čitaoca i njegove manje racionalne emocije. Predvidljiva drama društvene kretnje, slika klasičnog simptoma modernog društva, ali i dragulj neponovljivo upečatljivih likova, koji nam, objašnjavajući svoje predodređene društvene uloge, daju i djelić svoje neponovljive individualnosti, opstajuće i postojeće, mada zakopane. Kjoko Okazaki je ustinu "razgrnula" mnogo toga.