Manga - preporuke, analize, diskusije...

Mhejl & Wele

Prvi tekst o jednom japanskom stripu na našem blogu, kratkom radu Junjia Ita:

U jednom trenutku, mlada junakinja i njen novostečeni poznanik gotovo da i nalaze topli kutak bez mraka i straha u svojoj ljubavi, baš kao što i ljudi pokušavaju da učine u stvarnom životu, okrećući se jedni durgima kako bi razumjeli i sebe i njih, svjesni značaja običnog prijateljskog pogleda, ruke, zagrljaja (sada um prosto sam odluta na efektni „Hold Me“ Nila Gejmana). Uzalud, jer je naša sudbina već predodređena, čvrsto omeđena rođenjem, smrću i nužnostima života u kratkom trenutku svijetlosti između, i oslobođenje nije moguće (ovo bi, tumačeno u ključu „Procesa“, bilo „odugovlačenje“ ili „prividno oslobađanje“).

Tumarajući po bespućima interneta, naišao sam na ovaj tekst o Tezukinom stripu "Apolova pjesma". Znam, znam, dosadan sam sa Tezukom maltene kao Mračni Lord sa patkama, ali ovo me je zaista žešće "isprovociralo":
http://joglikescomics.blogspot.com/2007/07/gods-learned-burlesque.html

Vidite, čovjek svakako zna da piše. Međutim, ono što me nervira je njegov podsmiješljivi stav, koji vješto prikriva svoju neargumentovanost salvom duhovitih doskočica. Kao prvo, lako je analizirati strip na ovakav način, u stanju svijesti "maximum irony on", jednim plitkim sarkazmom ismijevati strip na njegovom površinskom planu, bez nekog većeg truda za samim tumačenjem simbolike, ili pokušaja da se dijelo sagleda očima koje su oslobođene predrasuda modernog svijeta.

Čini mi se, kada zamišljam status autora, kao da gledam "Comic book guyja" iz serije "Simpsonovi"; dekadentni, pretjerano cinični Amerikanac koji vjeruje da su svi stariji stripovi glupost, da svako dijelo mora odmah isijavati kompleksnošću, trodimenzionalnim likovima, pa čije su ga tužne sudbine obavezno dirnule do suza... itd., uvijek mi na pamet padne fraza iz kraćih recenzija sa engleskog govornog područja, a koja je meni lično do ludila iritantna: "none of the characters realy touched me" i slične budalaštine. Vještina je umjeti napraviti jednu dobro zamaskiranu, ali ipak višeslojnu priču, koja može pružiti opušteno, lagodno čitanje zabave radi, ali, zarad punog razumijvanja pravih namjera pisca, bogami, valja uroniti u radnju. Simfonija koja se razvija pred našim očima i koja, kada konačno dostignemo shvatanje cjeline, pruža više zadovoljstvo od prostog zbira svih djelića.

Onda... Vidite, Tezuka u ovom stripu iznosi jedno zaista lijepo shvatanje ljubavi i tjelesnog privlačenja, može biti, idealizovano, ali ipak vrlo dirljivo i iskreno, čisto u jednoj iskonskoj snazi emocija. Kako nedavno rekoh Weletu - i "Pride of Baghdad" me je podsjetio na "Apolovu pjesmu" upravo zbog slične jednostavnosti i ,prosto, jedne zaboravljene vrste ljepote, starih, viđenih tragedija, koja, opet, zahvaljujući crtežu i pripovjedačkom umijeću, odiše Životom i snagom. Da li stripovi polako počinju da zaboravljaju emocionalni, psihološki, iracionalni aspekt dijela, pretjerano odmičući u hladno, racionalno intelektualizovanje?

Konkretno, ako se moram uhvatiti za neki detalj - priča sa ostrva po meni nije "stvarna" reinkarnacija, budući da je postignuta hipnozom psihologa. To je putovanje u jedan simbolični svijet, na kraju razderan napadom elemenata stvarnog zla, neizbježnog trenutka "pada", motiv koji opsjeda ljudsku maštu i predstavlja sliku pravog "izgubljenog raja", trenutka u zori ljudske rase koji je odisao nevinošću i naivnošću. Naravno, ovo u našoj, "stvarnoj stvarnosti", sigurno nije istina, niti se uklapa u krvave stranice istorije i praistorije, ali i sama opssivna ljubav prema ovome simbolu govori nešto o nama, zar ne. Napredak - važniji od sreće, ili ne, i da li prdstavlja onaj primarni pritisak koji ljudsku rasu gura u sve veće ambicije, žudnje za teško ostvarljivim i sveopšti ubrzavajući, stresni stil života? Kako se fizička ljubav, sam čin iste, uklapa u sliku raja? Tezuka smatra da je to najprirodniji mogući djelić slagalice, i da se čovjek u tom stanju vraća onoj čistoj ljubavi, gotovo životinjskoj, dubokoj privrženosti koja nije ugrožena hirovitim prilikama tih komplikovanih veza. Dakle, jedna fantazija, možda i smiješna u svojoj naivnosti, ali duboko ljudska.

A kada sam vidio i ovo, iznešeno kao zamjerku - "dijelo ne osuđuje homoseksualizam, već se pretvara da on ne postoji", želudac mi se okrenuo. Očito je da bi politički korektni, svježe reformisano-ispeglan i uglačan Zapadnjak, pisac, volio da čita avanture o neuspjelim romansama Šoga i Pera: prvo ih kamenuju na Gej paradi, zatim ih 2099 u Žitištu linčuje masa koju vodi Savićev praunuk... itd, da bi mir našli u dalekom svemirskom društvu gdje svako svakoga - od pipkavih vanzemaljaca do hermafrodita sa Alfa Kentaurija, treće generacije...

Svako se umori od cinizma, te naturalističkog prikazivanja trulosti modernog svijeta i čovjeka uopšte. Jer, nismo mi samo taj aspekat, mada briljiramo u njemu. Treba oslikati i ideal da bismo imali ka čemu da težimo, i dati nam zadnji dar Pandorine kutije - tračak nade, koji nastavlja da sija, bila ona "luda" ili ne. I ko zna kojim će putevima onda krenuti stvarnost i fikcija, gusto isprepletani, i koga će podstaknuti...

"Nature divides us into male and female; we come together and create offspring for posterity. As long as the world exists, men, women, and the children they bear will repeat this endless drama, day after day…"

Gil-galad ::

Ultras ::Mhejl & Wele

Vi niste normalni... šta reći...

Kada sam vidio da na "Book Depositoryju" nemaju prvi broj "Verticalovog" SC izdanja Tezukinog "Bude", konačno sam pročitao sken koji mi već tri-četiri mjeseca stoji na kompjuteru. Serijal ima ukupno osam knjiga i pokriva čitavo razdoblje Budinog života, od rođenja do smrt (u stvari, prva knjiga obrađuje i događaje koje predskazuju njegovo rođenje, te se ono zbiva tek na dvjesta pedeset i nekoj strani). "Vertical.inc" je izdavač koji inače uglavnom objavljuje moderne japanske romane, ali su uvrstili i Tezukina dijela u svoju ponudu, koncentrišući se na njegove zrelije radove. Budući da sam potpuno oduševljen prvim dijelom, definitivno sam se odlučio da ostale knjige nabavim na papiru, a prvu ću poslije nabaviti (trenutno izlazi i HC reprint ovoga serijala, koji je ipak preskup za moj plići džep). Isplati se, zaista - većina knjiga ima od trista pedeset do četiri stotine strana, a koštaju nekih desetak eura...

(Inače, nevezano za ovaj strip, vidim da "Vertical.inc" u 2012 planira da izda Tezukin samurajski strip "Dororo" u jednoj džinovskoj knjizi od nekih devet stotina strana, kao i da objavi "Adolfa" u dvije HC knjige. Auh, ko će dočekati sve te poslastice! )

Dakle, da pređemo na samu priču... Dvojica glavnih protagonista su dječaci, od kojih je jedan iz najniže kaste, robovske, a drugi je van kastinskog sistema (tkzv parije), to jest u sloju koju se uopšte ni ne smatra ljudskim, te posjeduje misterioznu sposobnost ulaženja u životinjska tijela. Dok se u pozadini odvija turbulentna istorija indijskih kraljevstava, taj beskonačni niz uspona i padova, te postavlja pozornica za Budino rođenje, Čapra, rob, uspijeva da postane usvojeni sin velikog generala i sakrije svoju pripadnost robovskoj kasti... Uzdižući se u socijalnoj hijerarhiji društva, te stičući sve više materijalnih dobara, on postaje najveći ratnik kraljevstva (što je predstavljeno kao negativan proces, udaljavanje od istinskog prosvijetljenja smisla života - ipak, srce mu ostaje na pravom mjestu). Sviđa mi se i lik njegovog "oca", generala, koji i sam krije tajnu o svom robovskom porijeklu, nalazeći se na raskrsnici između dobra i zla, kao prilično nepredvidljiv i tragičan lik. On je jedan od najboljih primjera teze koje se Tezuka uvijek držao u svojim stripovima, jednostavno, ali efikasno formulisanu u "Odi Kirihitu": "Tell Osanai... Nobody is entirely good or evil... and nobody really knows...". "Sivi", realni likovi, zaista. Na kraju se sve tragično razriješava, još jednom potvrđujući okrutnost društva i varljivost sreće, pogotovo one materijalne prirode - Tezuka, kao i obično, briljira!!! Volim njegov nevjerovatni dar da spoji crtež koji bi mnogi nazvali "kao iz crtaća", naravno genijalan, i snažne, višeslojne emocije, proizvod dubokih unutrašnjih drama i psiholoških procesa ličnosti. I u "Budi", kao i u "Odi Kirihito", likovi su izvrsno psihološki portretisani, sa izuzetno uvjerljivim perspektivama pogleda na svijet i motivacijom, nesumnjivo se približavajući naizgled bizarnoj, a opet logičnoj galeriji likova koji naš svijet jeste.

Uživao sam u ovome stripu, i to ne samo kao "obični" čitalac u svojoj potrazi za dnevnom dozom melodrame (koja nam je, ne zavaravajmo se, svima itekako potrebna), već i kao ljubitelj istorije i teologije. Premda Tezuka objašnjava dosta stvari, neophodno je imati kakav-takav uvid u istoriju Indije, društvenu atmosferu tadašnjice čiji dijelovi, nažalost, uveliko opstaju i danas... najvažnija stvar je kastinski sistem, i novi pogled koji je budizam bacio na ovo teško raslojeno društvo. Treba poznavati i osnovne dogme budizma, koji je složena i nama teško razumljiva religija - transmigracija duša, koncept karme, prosvijetljenja, itd. Ipak, može se reći da se u ovom stripu još uvijek ne formulišu glavna teološka pitanja, već se samo daje uvid u problematiku koja je odredila psihološke sklopove koji su doveli do načina njihovog formulisanja - jer, "mesijanska" uloga se ipak mora ostaviti Sidarti Gautami. Treba sve pohvatati, ali ja sam uživao! Doduše, moja lična interesovanja su bila presudna... Baš sam danas diskutovao sa profesoricom istorije povodom pitanja različitog shvatanja života na Zapadu i Istoku: to jest, zašto Istok vjeruje u beskrajni niz života, sa nagradama i kaznama, a Zapad u jedan život koji dobija svoj konačni, uistinu Strašni sud. Normalno, na ovako teško pitanje ne može se tako lako naći odgovor, ali ako bih morao da smislim nešto ad hoc, uzeo bih ovo kao početak razmatranja - dakle, kao što vidimo i u ovom stripu, Istok više shvata čovjeka kao neraskidivi dio prirode, svijeta oko njega, koji živi, umire i raspada se, kao i svako živo stvorenje. Budući da materija vječito kruži (a energija protiče, dobacili bi fizičari ), uvijek u procesu postajanja nečeg drugog, zašto ne bi bilo isto i sa čovjekom, na jednom višem planu, ali sličnom? Dok smo mi na Zapadu opsjednuti pravljenjem distinkcije, postavljanjem Čovjeka na mjesto gospodara svijeta (možda zbog toga što su kod nas prirodni uslovi bili blaži i kontrolisaniji, za razliku od ćudljivog Istoka?), te ističući njegovu svijest, um i znanje. Onda - jedan život, nagrada/kazna u smrti, propisana od strane višeg Tvorca, inteligentnog entiteta koji nas je stvorio sa "trunkom božanskog" (motiv koji se ponavlja u bezbroj mitologija - čovjek koji u sebi ima komadić ili "dah" boga - sumerskoj, majanskoj, astečkoj, indijanskoj...).

Uf, zakomplikovah. Da zaključimo - obavezno pročitati, a ja se nadam da ću što prije nabaviti ostale knjige.

"Istok više shvata čovjeka kao neraskidivi dio prirode, svijeta oko njega, koji živi, umire i raspada se, kao i svako živo stvorenje." - taman u sekundi pomislih: materija... A onda nastavih dalje da čitam - palo mi je na pamet isti što i tebi...

Buddha slovi za jednu od najboljih mangi, a možda čak i najbolje Tezukino delo, mada sam veoma slabo upućen u tu materiju... I nešto je što jednom svakako planiram i da nabavim i pročitam...

Nego, jedan anime serijal koji sam obožavao kao klinac i koji ću ovih dana iznova da slistim, Triton of the sea (Umi no Toriton) je rađen prema Tezukinom stripu. Ti si sad u tom fazonu, pa ako bi mi negde iskopao skenove, bio bih ti izuzetno zahvalan! Tražio sam svuda gde inače tražim, ali nema, pa možda na nekom manga forumu or stuff...

I predivna anime tema...

Pretražio sam sve, pitao par ljudi - no, scanslation, barem na engleskom jeziku, ne postoji.

Ništa, thanx anyway!

Da vidimo...

Pročitao sam "Flesh Coloured Horror", zbirku od šest kratkih horor-stripova iz rane faze rada Junjia Ita. Crtež je standardno dobar - ali priče su prilično nekvalitetne i isprazne, nelogične a lišene atmosferičnosti i grotesknosti drugih Itovih radova (sa izuzetkom prolazne druge priče). Mislim da je "Uzumaki" ipak vrhunac njegovog rada, sa ambicioznošću, smislenošću i kreativnošću koje nikada više nije postigao u tolikom opsjegu.


Bio sam prilično radoznao i zagrijan za "14-sai"("četrnaestogodišnjak", ili, tačnije "14 godina starosti"), obimnu mangu koju bije glas i opisana je kao "još jedan od vrhunskih radova Kazua Umezua". Kiksao sam iz prvog puta i downloadovao sken originalnog, japanskog izdanja. Kako me majka nije rodila da budem baš takav poliglota, dadoh se ponovo u potragu i nađoh englesku verziju. Mada, pitanje je koliko se originalnog konteksta i suptilnosti japanskog izgubi u prevodima... Hm.

Završio prvi tom od 11 - nekih trista pedeset stranica. E, majko mila - u životu nisam čitao jebeno čudniji strip! Mislim, niti sam bio pripit ili high, niti u jednom od svojih "napada" - te navedene vrline treba pripisati Umezuu, koji me je izuzetno neprijatno iznenadio.

O čemu se radi? Ukratko ću ispričati, uz časnu riječ da nisam ništa izmislio, to jest da vas ne "palim" kao gomilu šibica:
Godine 2200., ljudska vrsta se hrani sintetičkom piletinom. Tokio je na površini deponija, dok ispod zemlje cvjeta podzemni grad. U fabrici piletine, genetski inženjer, obilazeći bazene u kojima rastu pileće grudi, zapaža da na jednom ukusno izgledajućem parčetu piletine raste gruesome thing indeed - oko! Vadi parče, nosi na mikroskop... A onda počne da mu raste i srce! Čovjek se žešće istripuje, te sakrije piletinu u svoj tajni štek, to jest bazen sa rastućim fluidom. Posle ručka, otkriva da je iz parčeta izraslo "kokoškoliko" stvorenje veličine - omanjeg djeteta!!! Onda, nakon nekog vremena - ljudsko biće sa glavom pijetla!!! Pogubi se, krene da ga udari stolicom, a ovaj kaže "chicken". Inženjer ga veže za stolicu, i krene da viče: "Reci! Ja sam piletina i rođen sam da bi me ljudi pojeli, extra hrskavog! Reci!!!" ;D

Itd., itd, posle mnogih peripetija pile završi u njegovoj kući, pokaže se svjesnim i inteligentnim. Naučnik se budi posle naporne noći, da bi ga vidio kako pregleda njegove edukacione diskove na računaru. Stvorenje ustaje, proglašava da je njegovo ime "Chicken George", te da je on zaštitnik životinja i uništitelj čovječanstva, praktično Bič Pileći, da bi mu ubrizgao smrtonosnu injekciju. Prerušava se i odlazi u zoološki vrt, gdje oslobađa genetski modifikovana stvorenja (psi sa ljudskom glavom, pauci-mačke, itd.) i normalne životinje, koji masakriraju klinke u posjeti. Udaljava se sa kokom ispod miške - pretpostavićemo, sa "ozbiljnim" namjerama analnog silovanja iste.


Flip, flip preko još shokantnijih strana... U Americi smo, "pre$ednik" čeka da mu se porodi žena, odlučivši da će sina nazvati "America Yong" i da će mu ostaviti upravljanje zemljom u babovini. (!) Odlazi na konferenciju UN-a, i onda, usred govora, uleti Pentagon advisor, vichuci - "Mister President! Širom planete rađaju se bebe sa ZELENOM KOSOM!" (Hohoho... A predsjednik mrtav ladan izjavljuje "ne govori ni riječ o ovome medijima, ne želimo građanske nemire" ). Na kraju, ispostavlja se i da je njegov sin "zelembać", a onda mu glavni doktor sopštava da naučna zajednica sugeriše da je u pitanju "kletva biljki i životinja", što je teorija "profesora Džordža Čikena sa Oksfordskog univerziteta".

Napet kraj, ha?

Uh, trebaće mi vremena da pročitam sve prethodne poruke. A brzim preletanjem vidim neke dobre analize Berserka.



Da ne bih remetio temu o Umezuu, na koju ću odgovoriti kada stignem - trenutno sam toliko umoran da se osećam kao da sam deo tog sveta (iz 14-sai) - ovde ću samo kratko odgovoriti na deo:

Mhejl ::(Prevod scanslationa je upitan, i sumnjivog kvaliteta. Još uvijek ne mogu da zaključim da li, i u kolikoj mjeri, utiču na pojednostavljivanje i "kvarenje" mnogih zlosrećnijih manga-naslova).

Mogu da utiču mnogo. Ne zahtevaju sve mange književnu zaleđinu od prevodilaca, ali ovima često nedostaje i elementarna kultura. Poslednje što sam čitao od skenlacija na engleskom je Kingdom (o dobu prvog kineskog cara), koji su radile dve grupe, ali prevodila je ista osoba. U prvom poglavlju korišćena su japanska imena umesto kineskih, što možda nije katastrofalno loša ideja, ali tu se gubi na istorijskoj vezi, što će mnogima s pravom smetati. Tu i tamo provlači se neka greška koju bih čak i ja umeo da prevedem bolje, ali to je više do nedostatka pažnje ili kontrole kvaliteta nego do neznanja. Kako god okrenuli, ta dimenzija je prilično zapuštena, iako ne do nivoa nečitljivosti.

S druge strane, JoJo's Bizarre Adventure Part IV ima verovatno najgori prevod (kao i kvalitet skenova) u istoriji - to je čuveni Duwang, koji izgleda kao da je prvi eksperimentalni pokušaj Google Scanlate-a (TM) da zameni ljudska bića, i koji fanovima uglavnom služi za podsmeh. Doduše, na jednom domaćem forumu neko je jednom rekao da su prevodi JoJo-a "decent".

Inače, hvala na dobrodošlici. Pravo je zadovoljstvo sresti nekoga sa kim možeš da diskutuješ na kulturnom nivou o ovim stvarima.

Kahm, posle (pre)dugog odmora, nastavljamo sa neumornim radom na preporučivanju mangi, dakako. Nisam imao previše vremena za čitanje, ali se par poslastica ipak našlo, bogami...


"Dragon Head" je serijal autora Minetara Mochizukija, i sastoji se od deset knjiga. Ja sam pročitao prva dva tankobona, koja ipak čine određenu početnu cjelinu i povezanu priču, tako da već mogu dati djelimičan, no promjeni i dalje vrlo podložan, sud o ovom zanimljivom dijelu. Međutim, valja napomenuti i da sam čitao scanslation njemačkog izdanja, koji nije najbolji, niti najtačniji, tako da je i to znatno uticalo na moj čitalački doživljaj.

Kao prvo - kraći siže radnje. Dakle, na školskom putovanju, voz kojim putuju naši junaci se prevrne usred silnog zemljotresa koji ga je zadesio dok je prolazio kroz tunel. Glavni junak se budi u mrklom mraku, i, nakon što pronađe profesorov upaljač i sagleda mayhem oko sebe, shvati da su svi u njegovom vagonu - mrtvi! Očajan, tetura se po ostatku kompozicije... I nailazi na povrijeđenu, onesviješćenu djevojku, koju odnosi u kuhinju voza, previvši joj rane. Istražujući tunel, koji se urušio sa obje strane, slučajno nailazi na drugog preživjelog - školskog kolegu Nobua, prestrašenog i paranoičnog mladića koji polako gubi kontakt sa stvarnošću. Našoj grupici preživjelih polako ponestaje alkohola (kojim osvijetljuju prostorije), hrane, vode, tunel postaje sve topliji usred oštećenog vodovodnog sistema, a svakako im moral nije podigla ni poruka koju su na trenutak uhvatili starim radiom:"krrr... State of emergency was proclaimed... krrr....". Bizarne halucinacije, krviljenje i opadanje svijesti, te zvijerska priroda čovjeka i njegovi destruktivni nagoni će im biti najveći neprijatelj... poistovjećivanje sa agresorom, strah od mraka - i - misteriozni demon iz tame koji ih navodi na zlo, konstrukt propadanja ega i jačanja ida?

Ovo je vrlo ozbiljan strip, praktično studija ljudskog ponašanja u najkriznijim situacijama, ali i vrlo tegobno, mučno dijelo - koga ćete se teško ponovo dohvatiti, to jest na scenu stupa "sindrom Burnsowe "Crne rupe"". Teško kao crna zemlja, da. Sad, tema svakako nije originalna, ali je izvedena na profesionalan i zastrašujuć način. Crtež, prepun crnih tonova, poigravanja sa sjenkama i agoniziranih facijalnih ekspresija, dodatno pojačava dramatiku situacije i dinamiku radnje, u kojoj japanska škola naročito briljira, možda djelimično i zbog toga što autor radi i crtež i scenario u mnogim stripovima. Međutim, osjetno je ponavljanje fraza, te razvučenost na mnogim mjestima, koja se čine kao prazan hod i popunjavanje stranica. Ovo ometa skladno, linearno razvijanje linije tonjenja u ludilo i paničnog straha, očaja koji muti razum: mnoge scene se čine pomalo nelogičnim u opštem kontekstu, a ja sam par puta imao osjećaj da su likovi naprosto zaboravili na mnoge situacije, znake i rečenice! A i sam Nobuo previše često varira između potpunog ludila i kakve-takve samokontrole... mada se, gledano kroz prizmu jedne grčevite borbe ličnosti koja puca pod pritiskom i ansioznošću, u kojoj se javlja strašni, nepopravljivi procijep, pucanje, i ovo može donekle shvatiti. Kao što rekoh, vjerujem da je loš prevod ogroman upliv u korist mog "ocrnjivanja" stripa. A ipak, ono što je dobro, jako, tačno, ništa ne može pocrniti: mračna strana ljudskog roda, demon sile, uništenja, bijesa i autodestruktivnosti koji pritajen leži u svima nama, sa potencijalom i za beskrajni san i za divlju orgiju zla. Vidjećemo dalji razvoj priče, no ovo dosada - valja, mada se neće svidjeti onima koji nisu spremni da žrtvuju zabavu i lagodnost pri čitanju zarad određenog potencijala poruke i priče stripa.


P.S. I dalje nikako ne mogu da razumijem japansko poimanje seksualnosti i stavove prema istoj. No, otom-potom, ne može se sve naizust obraditi. :)

Stiže ti i do Dragon Heada. Davno sam ga čitao, i nije mi najsvežiji u pamćenju, ali znaj da se posle druge ili treće knjige okruženje menja a kraj je... čudan. Mochizuki je pravi primer sledbenika Kacuhira Otoma u grafičkom smislu, ali dosta polaže i na onomatopeje, čiji se značaj u prevodu sa japanskog uvek delimično gubi.

Inače, podsetio sam se Svetice od Farisa (možda Gospa zvuči lepše? Na engleskom je The Lady of Pharis), prvog dela priče o lodoskom ratu (Record of Lodoss War). 'Prvog' u smislu interne hronologije događaja, a ne same produkcije. Kao scenarista je potpisan Rjo Mizuno (Ryo Mizuno), a kao crtač Akihiro Jamada (Akihiro Yamada) - međutim, pretpostavljam da je Jamada sam odradio strip služeći se Mizunovim romanom. (Mizuno je jedan od tvoraca RPG-a i pisac romana zasnovanih na njemu.) Jamada je vrstan crtač i sigurno jedan od najboljih japanskih ilustratora, ali to mu ne ide uvek u prilog u mediju stripa. Ovde je prenatrpao kadrove mnoštvom detalja i često mi nije jasno šta se događa, a pogotovo kada prikazuje borbe. U nekim slučajevima to je više do loše štampe nego do njega, ali ostaju i oni drugi slučajevi. S dobre strane, njegova čudovišta izgledaju stvarno opako. Ovo je pre svega strip za ljubitelje mača i magije i svetova kojima hodaju zaboravljene sile. Tu su i standardni elfi, patuljci i zmajevi, sveštenici koji rabe božanske moći i čarobnjaci-korisnici mane. Jedino je izgled ženskih likova nalik na onaj stereotip koji bi mnogi od vas očekivali u mangama: krupne oči, sitna usta, mali nos - sve ostalo liči na zapadne stripove tog žanra.

Manga se sastoji samo od dve knjige, koje je na engleskom izdao CPM, i upravo se njihovi skenovi nalaze na netu.


Drugo, moram još jednom da pređem Stone Ocean, VI deo ĐoĐove bizarne avanture, pošto pišem tekst o tom serijalu za Strip Presing (pretpostavljam), i sad sam negde na trećini. Taj deo - uostalom, kao i većina drugih delova - ima svojih mana, ali u trenucima kada je dobar, neviđeno je dobar. Već pišem čitav dan, pa mi je presušila inspiracija, i više ne znam šta bih rekao. Ne postoji ništa sasvim nalik na to - avangardni mejnstrim, nadrealni realizam, ženstveni mačo-likovi (da, da, i to je moguće ), apstraktna tabačina, intelektualno štivo za decu u nama... Bizarno. I... bizarno. Više o tome drugi put. Ali evo šta mi je postavljeno kao pozadina na ekranu a uzeto je upravo iz ovog stripa:

Evo, ugrabih dovoljno slobodnog vremena da mogu na miru da se opustim ovde.

Nisam pročitao baš sve poruke u ovoj temi, ali dosta njih jesam i vidim da se spominje Oštrica besmrtnika i nedostatak ljubavi prema istoj. Vidite, znam nekoliko ljudi (i žena!) koji otkidaju na taj strip...međutim, ja nisam među njima. Nemam sad inspiraciju da detaljno obrazlažem taj stav - a i davno sam čitao strip - ali, ukratko, smatram da je crtež najjači Samurin adut. Sve ostalo u Oštrici je u granicama proseka. Neke njegove kratke priče, objavljene u Japanu kao kompilacija Sister Generator, su me dojmile mnogo više. Kao da mu takav fokus više odgovara. U suprotnom, kao u Oštrici, likovi plutaju u nekoj jedva postojećoj narativnoj strukturi. Nije ni to loše - mnoge moderne mange su potpuno zapostavile neki opšti zaplet u korist situacija i likova - ali, da bi to uspelo, ti likovi moraju biti ili ikone (= trenutno prepoznatljivi) ili psihološki veoma uverljivi (= omogućuju poistovećivanje), i ne sećam se da je Samura bio posebno dobar u toj oblasti, izvan već viđenih i uobičajenih meditacija o relativnosti dobra i zla, vrline i greha.

No, počeo sam da pišem ovo zbog JoJo's Bizarre Adventure. Već neko vreme vodim kampanju "Upoznajte ovaj divan strip" i čak sam uspeo da uhvatim pažnju nekolicine. JBA je u početku bio avanturistički strip, a kasnije više postaje neka čudna varijanta superherojskog, koja bi se možda dopala ljubiteljima klasičnog Spiderman-a ili X-ljudi.

Đođova bizarna avantura je izlazila (barem do 2004.) u Shonen Jumpu, namenjenom tinejdžerima, ali je ipak bila zrelija i zahtevnija od većine svoje braće i sestara. Tsugumi Oba, misteriozni scenarista Death Note-a, gotovo sigurno je bio inspirisan njom. Napisao sam tekst na ovu temu koji će izaći u Strip Pressingu, a kako me mrzi da se ponavljam, ovde ću staviti neke detalje i stvari od manjeg značaja koje nisu našle mesto tamo.

Ono što moram da ponovim je struktura serije: 8 delova, svaki se događa na drugom mestu, u drugom vremenu, i sa (uglavnom) drugačijim skupom likova. Prvih 6 delova je izašlo u Nedeljnom Shonen Jumpu (dakle, šonen, muška tinejdžerska publika, manje-više), a VII deo je prebačen u Ultra Jump (dakle, sejnen, za muškarce u 20-tim i ranim 30-tim godinama, manje-više), koji je mesečnik, tako da je ritam objavljivanja poglavlja osetno smanjen. Iz toga se već mogu nazreti odgovarajuće promene u sadržaju.

Delovi su sledeći (sa brojem poglavlja u zagradi):
1. Phantom Blood (44)
2. Borbena struja (69)
3. Stardust Crusaders (152)
4. Dijamant je nesalomiv (174)
5. Vento aureo (italijanski za "zlatni vetar", 154)
6. Stone Ocean (158)
7. Steel Ball Run (nešto manje od 100, ali poglavlja su duža zbog prirode matičnog časopisa)
8. ĐoĐolion (započet ove godine, prvi tom izlazi ovog meseca)

Vidimo da je prvi deo najkraći, a IV najduži, iako su III, V i VI blizu njega.
Prvih 6 delova predstavljaju jedan tok i stvari se posle toga menjaju. Phantom Blood počinje u Engleskoj 1880-tih, a Stone Ocean na Floridi u novembru 2011. Svaki deo ima svog ĐoĐo-a (ili DžoDžo-a, u zavisnosti da li je nadimak uzet iz japanskog ili engleskog), koji je član porodice Džostar (Joestar).

Numeracija prvih 5 delova je bila u kontinuitetu (JoJo's Bizarre Adventure tomovi 1-63), ali Stone Ocean je uveo sopstvenu (Stone Ocean 1-17), iako se nekad i on računa po tradicionalnoj numeraciji, pa imamo JBA 1-80. Postoje preklapanja, i ostali delovi nisu strogo odvojeni - na primer, III deo počinje u poslednjem poglavlju 12. toma. Steel Ball Run takođe ima nezavisnu numeraciju (1-24). To važi samo za standardno izdanje, ali u Japanu postoji i bunko-izdanje (nešto kao džepni format Lone Wolfa and Cuba), koje ima manji format, ali ima više stranica po tomu, kao i dodatke (ilustracije, eseje). U tom izdanju svaki deo serije je strogo odvojen i čak ima svoju luksuznu kutiju koja se može kupiti sa kompletom. Jedino što JBA nema su kanzenban-izdanje (savršeno iliti najluksuznije izdanje) i animirana TV serija.

Na engleskom je zvanično izdat samo III deo i pretpostavljam da ne treba očekivati više od toga. Izdavač (Viz) verovatno smatra da prva dva dela nisu vredna truda zbog staromodnog crteža (iako II deo ume da bude zaista zanimljiv), a oni posle III su u opasnoj zoni kršenja kopirajta. Bilo je toga i u III delu, ali uz male izmene dalo se rešiti, što ne bi bilo moguće sa nastavcima. Oni koji znaju italijanski su daleko srećniji, jer mislim da je njihova verzija kompletna, zbog velike popularnosti JBA u Italiji.



Stone Ocean... pretpostavljam da može da se čita posebno bez nekog predznanja. Ovde je glavni lik žensko, prvi put u istoriji serije - Džolin Kudžo (Jolyne Kujo), japansko-američkog porekla. Njen otac je čuveni Kuđo Đotaro (Kujo Jotaro, takođe polu-Japanac, polu-Amerikanac, ali pošto je živeo u Japanu, a njegova kćerka u Americi, različito sam im transkribovao imena), glavni lik iz III dela, čiju figuricu vidite na gornjoj slici. Džolin je seksi ženska, neukrotiva, ali sa snažnim osećajem za pravdu. Sticajem okolnosti, sude joj za ubistvo koje nije počinila i završava u ženskom zatvoru na Floridi. Usput razvija određene moći (iliti stend - ne mogu da objašnjavam...)zahvaljući amajliji koju je dobila od oca sa kojim nije u dobrim odnosima. Vreme dešavanja je kraj 2011, pa eto još jednog razloga da sada pišem o tome.

Još od prvih stranica sam znao da će mi se ovo dopasti: em žensko u glavnoj ulozi, em zatvorsko okruženje, em ona na početku "kuka" kako ju je stražar uhvatio u nezgodnom trenutku (čitaj: masturbaciji)... Zanimljivo je kako se polako navikava na svoje moći i kako postaje veštija u njihovoj upotrebi. A onda, kada Whitesnake (da, da, setite se muzičke grupe!) ulazi u igru, stvari postaju čudnije i nepredvidljivije od svega što se moglo naslutiti. Araki je dobro proučio okruženje (Floridu, američke zatvore) dajući tako nadrealnoj priči realan okvir.

Ridikulus, odlični tekstovi, kao i obično. Dosta si zanimljivih naslova iznio - čim kompletiram serijale koje trenutno pokušavam da okončam, potražiću one koje mi se čine najzanimljivijima (a i inače mi nedostaje slobodnog vremena). Maratonska dužina velikog broja mangi je definitivno mač sa dvije oštrice - sa jedne strane, kada se čita fragmentirano, lako se pogube konci pripovjetke ili se čitaoci zamore, a, sa druge strane, to pruža autora prostora za šire, sveobuhvatnije mijenjanje i razvijanje priče.

Da se nadovežem na gorenavedenu misao, mislim da je "Dragon Ball" odličan primjer pozitivnih strana ove prakse. Trenutno gledam anime, u našoj, srpskoj, sinhronizaciji - briljantno, zaista briljantno odrađeno, naročito kada se uporedi sa američkom. Jako sam volio da gledam ovo i kada sam bio mali - a upravo sada su, na televiziji, na redu moje omiljene epizode: sajanska invazija, to jest Napa, Vegeta, pa zatim putovanje na planetu Namek... (Koliko čujem, i Wele bi rado gledao, no ne stiže od posla! :() To je, svakako, "zrelija", razrađenija faza serijala (kao što si već rekao, dosta motiva je pozajmljeno iz tradicionalne književnosti i legendi - pa, sama radnja je zapravo niz epsko-mitskih konvencija i motiva, odrađenih u Torijaminom genijalnom stilu). A, podstaknut Vejderovom preporukom, uzeo sam i da čitam strip, od početka: po završetku prva dva tankobona, mogu reći da je razlika vidna, a kvalitet takođe visok, ali drugačiji. Ipak, ovo što sam pročitao i ne treba da bude "ozbiljno"; to ostavljam nekim drugim stripovima: ali je nevjerovatno zabavno i duhovito. Eh, učitelju Roši... I tako, glavni lik se mijenja, evoluira, jača, a vidici i postavke se neprestano šire - do uistinu gigantskih, galaktičkih razmjera. Uživam, šta drugo reći, bilo ovo "guilty pleasure" or not.

Ts, ts... I da, počeo sam da čituckam "Akiru", baš sam prijatno iznenađen. Mislim, to je već donekle poznata manga kod nas, kao i "Dragon Ball", ne treba joj naročitog predstavljanja. Ovo bi bio neka moja skica početnih utisaka, iznijetih na stripovi.com:

Nadam se da će mi Bušido oprostiti što posrćem pri praćenju tempa njegove brižljivo razrađene teme - no, podstaknut ovim isječkom, potražio sam tomove "Akire". Završio sam prvi dio - nekih 180 stranica - vrlo dinamično i napeto. Zapravo, možda bi ovakva priča bolje funkcionisala kao anime, nego kao manga.

A opet, ne možemo zamjeriti autoru: ima dobrih trenutaka, simpatičnih likova, a radnja se zahuktava i zahuktava; zabavno štivo za opuštanje. Mange su mi zaista rijetko kad naporne.

P.S. A crtež iznenađujuće dobro i ne-napadno izgleda u boji, mada i dalje ostajem pobornik crno-bijelih stripova.

A kada su mi "zamjerili" na nesumnjivoj pristrasnosti iskošenog dijela teksta, odgovorio sam ovako:

Da, uvijek se najpažljivije raspitam upravo oko novih manga-naslova, tako da mi je ta sekcija prilično probrana.

A opet, nisam mislio isključivo na to - već i na samu dinamičnost i "filmičnost" velikog broja stilova crtanja u mangi, usljed kojih radnja, kada se to odradi na jedan pristojan način, zaista munjevito teče i prati se prilično lako.

Koliko se sjećam, Ridiculuse, i ti si ranije iznosio slična mišljenja, uz neizostavnu Alextsovu opoziciju. Ipak, mislim da barem djelimično imaš pravo.

Mislio sam i da ovdje odgovorim na "kuknjavu" u temi o "Vrhu bogova". Eh, šta reći... Sve dok ljudi čitaju ono što pišemo, i dok se poneko i zainteresuje, zadovoljan sam. Naravno, uvijek može bolje, ali, pogledajte samo: svjedoci smo laganog rušenja Boneli dominacije, barem u jednom užem krugu strip-čiatalaca koji cirkulišu forumima. Mislim da sve što je izrečeno o mangama, i veliki kvalitet mnogih autora koje treba istaći u prvi plan, mogu prigrabiti dio novonastalog "kolača" i ovoj školi stripa; američka, valja, ne može sve progutati. Ili... ?

Vidljivo je da Bonelijeva dominacija polako popušta.I dalje je jaka,ali ne kao ranije.
A što se tiče Zmajeve kugle,meni postaje nezanimljiva kad u prvi plan izbije Gokuov sin . Prije toga je sve odlično.

Novogodišnji pozdrav za sve mangaše a ponajviše za poglavicu Mhejla
U Novoj godini neka vam kolekcija mangi bude kao ova u Jasona Thompsona
Doduše, slike su iz 2009. godine ali ih svejedno vredi pogledati.

Moje upoznavanje sa svijetom horor-mangi se, sve u svemu, uspješno nastavlja, i nakon ovih turbulentnih prazničnih dana raspusta, koji, ipak, nisu uzalud utrošeni.
(Malo sam se bacio i na istraživanje korijena ovoga žanra - koji, dakle, potiče iz folklornih priča o duhovima iz 19.vijeka, takozvanih "kaidan" pripovjetki - a otkrio sam i da je zbirka ovih priča objavljena i kod nas prije par decenija pod nazivom "Strašne priče". Pročitao sam i jednu od njih, objavljenu u Zabavniku - zaista, očit je uticaj na gotovo sve japanske horore koje sam dosada čitao. Zanimljiva je japanska percepcija duhova i zagrobnog života, no to bi, zasada, ipak bila prevelika digresija.)

Listajući duže radove Junjia Ita, "Uzumaki" i "Gyo", koji su mi se izuzetno dopali, silno sam žalio što nije ostvario više ovakvih dijela, obimnijih i strukturno složenijih (post-apokaliptične scene u Gyo su nezaboravne, vrlo apsurdne, ali ostaju utisnute u sjećanje upravo zbog te nestvarnosti i grotesknosti), te što ostatak njegovog opusa koji nisam pročitao čine uglavnom kratke priče, bilo one sa početka njegove karijere, osjetno manje kvalitetne, bilo one iz kasnije faze, među kojima ima zaista pravih bisera.
(A u svijetlu fašističkog gašenja megauploada i napada na ostale hosting sajtove, izgleda mi da sam sve ovo "kupio" u poslednji čas - sva sreća!)
(Takođe, ukoliko neko ima engleski scanslation stripa "Hellstar Remina", molio bih ga da mi proslijedi link, jer sam ja našao samo sken originala i prevode na španski. Španci čitaju dosta mangi, izgleda. Još jedan poen u korist tog simpatičnog naroda, barem sa moje strane. :))

Njegove priče, koliko god se činile nelogičnim i fantazmagoričnim, ipak počivaju na određenom poretku stvari i manifestacija - ali, taj, nazovimo ga "poredak", ne izvire iz površine stvarnosti i ustaljenog toka normalnog, tog krhkog okvira unutar koga postojimo u kakvom-takvom stanju primirja sa sopstvenim "ja" i spoljašnjim svijetom, već iz dubljih slojeva psihološkog, neistraženih dijelova uma, sila koje, iako su dio nas, moćno usmjeravaju i kontrolišu postupke onog dijela psihe koji je Frojd uporedio sa djelićem sante leda koji luta iznad površine vode, dok je prava masa sakrivena od pogleda niskom uzburkanih talasa. U unutrašnjem tkivu same priče, koje se sastoji od apsurdne ideje koja polako preuzima primat od stvarnosti, mada uvijek ima korijen u frustracijama okruženja koje izopačuje, leži nervozni grč, refleksni pokušaj odbrane od opsesivnih misli koje stupaju na scenu. Kod Junjia Ita, kao što sam rekao već mnogo puta, čini se da se sve okreće oko opsesije, želje, nagona, i drama se formira grčevitom borbom pojedinca koji prikuplja ostatke svog zdravog razuma, (ne)odlučan da ne dozvoli potpuno krivljenje svoje ličnosti, svijeta i života po slici samo jedne moćne misli. Nikada se teror lakše mogućnosti, pada u ludilo, smrt i užas, nije osjećao tako britko na stranicama stripa, kao kada su one iscrtane i osmišljene od strane ovog gospodina.
(Kod njegovog velikog uzora, Kazua Umezua, element konflikta mašte, to jest njene mračne strane, i strukture organizovanog života, je smanjen, ili nepostojeći, i priča se prebacuje u domen desne moždane hemisfere, iracionalno, da bi se dašak zdravog razuma često osjetio tek na kraju priče, kada junak zasluži život u pobjedi snaga mraka u njihovom sopstvenom vilajetu, ili kada bura prođe i svojevoljno ustukne. No opet, Umezuovi likovi su djeca, i daleko manji konformisti od (ne)prilagođenih tinejdžera Junjia Ita.)

Uzmimo, kao ogledni primjer, priču "The Earthbound", uz zbirke priča "Voices in the Dark". Siže: širom Japana, ljudi se "skamene" na jednom mjestu, najčešće u određenoj izvijenoj ili neprirodnoj pozi, odbijajući da se pomjere bez obrzira na sve oko njih. Kada ih silom sklone, oni se samo vrate nakon nekog vremena. Međutim, posle određenog broja dana u toj pozi, njihovo tijelo postaje - kamen!, koji se lomi i raspada.

Prilično čudno, zar ne? Glavna "kvaka" i ključ briljantnosti ove kratke pričice je otkrovenje na kraju: naša mlada junakinja shvata da se žrtve bolesti zadržavaju na mjestima njihove krivice - mjesto gdje su ubili kućnog ljubimca, pregazili malu djevojčicu, ubili brata... Vau - pa šta!, možda će neki pomisliti. Ali, sagledajte ovakvu postavku srcem, a ne razumom. "Srcem" - onim našim dijelom koji je prepun emocija, često iracionalnim i neželjenim, nekada prelijepim, tužnim - ali našim vjernim pratiocima. Rastočimo osjećanja krivice, kajanja, griže savjesti, te tužne utvare na stazi života. Postoji li bolja fizička personifikacija, ili manifestacija istih, od ove koje sam iznio? "Skamenjeni" u trenutku prošlosti, nesposobni da bacimo pogled na svijet oko sebi, živeći u jednom trenutku greške ili zla, introvertni, nijemi, zaludni. Možda sam previše sentimentalan, il poetično raspoložen. Ali bol je stvaran, i svijetovi Junjia Ita su mala igrališta stvarnosti kojom i gospodarimo i ne gospodarimo. Jer, čim gospodin Ito stvori svijet prividno normalan, on biva prepravljen odjecima i prikazama bolova "stvarne" stvarnosti, one naše, koji ga iskrive u očima zakletih sljedbenika realizma, ali i preprave u vjernu sliku emocionalne potke našeg svijeta. A nit koja je najsnažnija, po nekima, najiskonskija, najurođenija, je - strah.

Ovo bi bilo moje vrijednovanje pročitanih radova gospodina Ita, ako vam može poslužiti:
Odlično
"Uzumaki"
"Gyo"
"Voices in the Dark" (kako je već spomenuto, kratka zbirka priča)

Vrlo dobro
"House of Puppets" (kratka priča)
"The Window Next Door" (isto)
"New Voices in the Dark" (nastavak gorenavedene zbirke priča)

Dobro
"Tomie" (nikada mi se nije naročito dopala - pojedini dijelovi su vrlo infantilni i na polju priče, a još više po crtežu)
"Town Without Streets" (priča od 70 stranica)
"Lovesick Dead" (priča od nekih 200 stranica, vrlo zanimljiva i morbidna, ali i previše ukorijenjena u japansku lokalnu kulturu i specifičnosti)
"Army of One" (kratka priča)
"Frankenštajn" (maga adaptacija, da, dobro nacrtana, ali katastrofalna pri poređenju sa kompleksnošću književnog dijela)

(Znate već... ukoliko vas nešto zanima, pošaljite mi privatnu poruku. Samo se nadam da nas zločinačka američka vlada neće sve baciti u buvaru i izgubiti ključ. )

Hvala na podršci, u svakom slučaju.

Btw, uskoro ću moći nešto više da napišem o Tezukinom "MW" (KONAČNO je stigao u Černogoriju), a i o "Distant Neigbourhoodu", Veletovom ljubaznošću.

Sad, na Sniksijevu preporuku, jutros sam pročitao još jednu horor mangu Minetara Mochizukija (njegov "Dragon Head" je već predstavljen na temi, ranije): "Zashiki Onna". I, jako sam prijatno iznenađen. Prije svega, ove mange se slobodno mogu dohvatiti i oni koji prethodno izlaganim spooky naslovima ne opraštaju slabosti: dužina serijala, nerealističnost, previše stilizovan crtež, gore fest na granici dobrog ukusa... Ne, ovo strip se sastoji od svega jedanaest poglavlja (210 stranica), obrađuje vrlo ozbiljnu i jezivu tematiku na relativno realističan način, mada iz psihološke perspektive glavnog lika koja, kako užas odmiče, postaje sve labilnija i nepouzdanija, te nekontrolisane percepcije, i mnogobrojnih iluzija. Ipak, svo vrijeme ćete znati u kom univerzumu i logici se trenutno nalazite, za razliku od "nekih". Definitivno vrijedi probati.


Ovako... Naš mladi junak, Hiroši, jedne mračne ljetnje noći začuje zvonjavu na vratima susjednog stana. Visoka, tamna žena, obučena u poderanu i prljavu odjeću, slomljenih noktiju i ludačkog pogleda, pokušava da locira njegovog komšiju, opsesivno ga dozivajući. Ljubazan momak kakav jeste (tja - uvijek se to odbije od glavu, izgleda), Hiroši pokušava da je ubjedi da gospodin nije tu već danima, te da uzalud traga za njim. I uistinu - stan je potpuno prazan, nije komšo lud bio. Razočarana "dama", pak, pronalazi novu zanimaciju - ljubaznog momka koji je bio tako predustretljiv! - i njeno ludilo će uništiti i ono malo dobrog čemu se Hitoši-san mogao nadati u svom dosadnom, učmalom životu. Dalje razvijanje scenarija nam je, u ovom paaranoičnom dobu, uvijek na oprezu, dobro poznat: spirala ludila, jezivih otkrovenja i gubljenja tla pod nogama koje se završava otkrivanjem potpune dubine tame u sumanutosti stalkerke, koja, izgleda, pati i od autodestruktivnosti, šizofrenije i ozbiljnog manjka samopoštovanja, te potpunim porazom mladog Hirošija, koji više nema snage za nastavak borbe za kontrolu sopstvenog života. Njegova priča se završava u ovom, nezaboravnom i prejezivom, kadu:

Eh, takav je život. U sledećem, završnom poglavlju, autor se ne vraća direktno u tok svog junaka, već su nam dalja događaja naznačena u nizu fragmenata razgovora stanovnika Tokija, koji stvaraju nove urbane legende, tkivo kolektivne svijesti - uistinu dobar i suptilan pripovjedački postupak, koji bi, vjerujem, još bolje izgledao na velikom ekranu. Sve polako postaje arhetipska jeziva priča, koja se pripovjeda na omladinskim okupljanjima, kada se tama neosjetno privuče a alkohol razriješi jezike, ali neko u Gradu će znati da je sve istina, i da se neke stvari ne mogu podijeliti sa drugima, već se trpe u samoći, poput nezaliječene rane koja mrači i truje sjećanje. Pojavljivanje komšije, koji shvata da je njegova noćna mora tek počela, te da se od ličnog pakla ne može pobjeći na trajno, i otkrivanje demonske prirode stalkera, koji je tek počeo da se poigrava sa ljudima, stvarajući ovaj novi, jedinstveni oblik zla i degradacije, zaključuju ovaj napeti i uzbudljivi tom.

Vrlo, vrlo napeta priča. 1993, kada je manga izašla, pojam "staklera" i proganjanja još uvijek nije bio rasprostranjen Japanom, tako da je sve izneseno bilo novo, neočekivano i šokantno. Suptilni psihološki teror, silno pojačan snažnom kontrastivnošću i dobro nacrtanim ekspresijama kojima se odlikuje Mochizukijev crtež, ostaje glavna karakteristika ove sjajne mange, njen spiritus movens. Gdje je granica između mašte, stvarnosti i užasa? Odakle izvire bolest uma?

(Možda sam šaljivo iznio radnju, ali, vjerujte mi, na visini je zadatka. Jezivo je, sugestivno i dušu dalo za ekranizaciju. )

Pozdrav svim mangaćima, koliko vas bilo. Nisam dugo pisao ovdje - nije se imalo vremena, drugi projekti su bili aktuelni, itd. - ali se barem nakupilo i dosta pročitanih mangi.

Prije svega, na blogu smo objavili tri nova teksta o japanskom stripu, što je solidan početak:
http://udruzenjesvetstripa.blogspot.com/2012/04/najbolji-stripski-momenti-4-devilman.html

http://udruzenjesvetstripa.blogspot.com/2012/05/otac-mange-osamu-tezuka-1-uvod.html

http://udruzenjesvetstripa.blogspot.com/2012/05/otac-mange-osamu-tezuka-2-oda-kirihitu.html

Ako bih morao da prokomentarišem iste - pa, svakako bih istakao da mi je drago što sam predstavio "Devilmana" Goa Nagaija. Radi se o kod nas nepoznatom, a na Zapadu dosta potcijenjenom mangaki, jednom od onih koji prosto vape za malo pažnje, i odužiće vam se satima i satima zabave (pogledajte i njegov "Violence Jack", koji je još bolji, ali i dosta razgranatiji serijal). Sam format našeg feljtona "Najbolji stripski momenti" je odlično poslužio, i, rečeno mi je, namjereno je da mu se posveti još mnogo vremena, tako da možete očekivati nove nastavke. Potrudiću se, dakle, da se nađe koji kutak i za voljene nam mange. Predstavljanje Tezuke je već jedan osnovni, neophodni korak u sistematskom uvođenju mangi među naše tekstove, idealan početak za svakoga. Nadam se da ću imati vremena da obradim još neke njegove izvrsne serijale, prije svega "Feniks", čija dopadljivost i maštovitost mora privući svakog "upecanog" - mada se svega dio serijala može naći u scanslationu, dođavola. Tu je i legalno izdanje - ali teško nabavljivo, mislim.

Dobro, dobro. Ovako... završio sam prvih petnaest tomova "Dragon Balla", tačnije prvi ciklus, Gokuovo djetinjstvo. Utisci - da citiram druga Noemisa: "Toliko je zabavno da bih se vratio na početak i ponovo sve pročitao!". Eh, ovo je suvo zlato za "bacanje mozga na pašu". Prekrasan serijal, za koji smo svi mi, momci koji su pratili crtani kao mali, duboko vezani."Dragon Ball" bi imao prođu na kioscima, ili barem u striparnicama, kažem, mada je prognoziranje prodaje težak i izrazito nezahvalan posao.

Na Ridiculusovu preporuku, pročitao sam serijal "I Am A Hero". Reče:"Najbolji tekući zombi strip, a pri tome u obzir uzimam i "The Walking Dead", bogami". Ja se slažem, iz dubine duše, žarom jednog zaraženog... mangom! Ovo je pravi primjer japanske originalnosti, smjelosti i spremnosti na eksperimentisanje koja i najklišeiziranijim temama da individualan karakter i neponovljivu atmosferu. Originalno, višeslojno, na momente bizarno. Ali i vrlo realno, barem na polju fizičkih sposobnosti prosječnog čovjeka i ponašanja u kriznim situacijama, što mase, što pojedinca. No da ne dužim. Ridiculus reče da će objaviti prikaz stripa na UPPS-u (u okviru njegove sjajne kolumne "My Own Private Tokyo", koju toplo prepučujem svoj bratiji), i obavezno bacite pogled. Tekstovi poznavaoca uvijek pruže neki novi uvid u sociološki kontekst, ali i na samo vrijednovanje stripa. Ja ću samo reći: ljudi, probajte ovo, i ne odustajte ako vam na početku ama-baš-ništa ne bude jasno. Zombiji ne iskaču sa prve strane; glavni junak se ne budi u bolnici mjesec dana nakon početka zaraze (kahm, Kirkmane...).

P.S. Evo, Ridiculus je bio vrijedan i završio je tekst... Lijepo napisano.
http://www.upps-sajt.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1520&Itemid=48

Rekao sam da ću napisati nešto o "MW"-u... prije tri mjeseca... kahm...

Ja sam "MW" shvatio kao studiju i poređenje dva, međusobno ipak povezana tipa zla/dekadencije: društva, koje vrši mnogobrojne istorijsko-životne nepravde nad pojedincima, koje su omogućene i potpomognute ignorancijom, sebičnošću i inertnošću narodnih masa (motiv koji se ponavlja kada se govori o incidentu u Okinava arhipelagu su velike zgrade velegrada, u kojima obitavaju moćne društvene ustanove - simbol autoriteta koji može nametnuti i ono što je suštinski zlo/pogrešno), i ličnog ludila jednog (ili dva, ukoliko ste nenaklonjeni ocu Garaiju) izmučenog pojedinca koji podsjeća na ranjenu zvijer, ođštećeni um koji želi da, prije svog gašenja, poseje što više smrti oko sebe. Sad, mislim da je Tezuka ipak namjerio da oca Garaija, ali i ostale predstavnike plemenitih namjera u ovome stripu (policajca, novinara, brkatog stanovnika ostrva), predstavi poput nerijetko tragičnih jedinki koji se bore protiv opštih i pojedinačnih manifestacija ovoga zla, koje proističu jedno iz drugog (drštvo je krivo za ćutanje o gasu, pa možda i za Jukijevo ludilo - dokle seže odgovornost okruženja?), uprkos slabostima koji otežavaju i zamućuju plemenitost svih njihovih postupaka (prije svega, u slučaju Garaija). Ako ovo dovedemo u liniju sa tonom njegovim drugih radova, "Bude" i Feniksa", recimo, možemo reći da je u "MW" oslikao sistem i stanje svijeta kome je neophodno naći protivtežu, alternativu - u "MW" vidimo istočnjačko shvatanje o krugu sveljudske patnje - proističući iz želja, strasti, sujete (kao što se stalno naznačava u "Budi")... Kraj je onakav kakav je da bi nas podsjetio da se borba nikada ne završava, i da zlo uvijek iznova iskrsne iz tkiva ljudske prirode i zajednice.

Stoga završni kadar velikog grada, urbane sredine - glavni anatagonista, može se reći, gubi svoju ličnu ulogu u priči smrću oca Garaija (koja, opet, potvrđuje hrišćansko gledanje o žrtvi kao o nužnosti za pobjedu dobra i pokretač svijeta) - njegova lična drama i priča su završeni - i prerasta u bezlični simbol zla koje je na djelovanju svugdje, u različitim obličjima: utopljeno u masu i njene prohtjeve, još ga je teže primjetiti. Kraj poručuje: napolju postoje čudovišta, ali i dobri ljudi, kao i oni koji vječito oscilijaru (većina nas). Zajedno.

Meni je "MW" podjednako svjež kao i u trenutku izlaženja - jer, koliko god pokušavali da banalizujemo tematiku dobro-zlo, ona je dio nas. Ne treba je jedino banalno prikazivati, a Tezuka je sve, samo ne banalan.

Strip ima mana, svakako - istakao bih prerazvučenost mnogih dijelova stripa, kao i činjenicu da je mnogo pažnje posvećeno minornim likovima. Može se reći da je "MW" kabasta konstrukcija u kojoj sija zlato, i da bi redukcija možda bila opravdana, no ne i laka.

Znam da ste mnogo puta pomislili, bilo to izrečeno ili ne:"Gospode bože, kako ovaj Luka dosađuje sa mangama...". U proteklih par mjeseci sam se najčešće stavljao u ulogu apologete mangi, pokušavajući da zainteresujem domaću publiku za naslove koje sam smatrao kvalitetnim, usljed toga prećutkujući detalje mnogih loših i osrednjih mangi na koje istraživač ovoga ogromnog svijeta neizbježno naleti. Jednostavno, položaj mangi nije uporediv sa ostalim školama stripa kod nas - i tek kada se uspostavi redovna čitalačka publika i niz opštih, opširnih diskusija, pisaću o svojim negativnim iskustvima.

A ipak, volio bih da vas upozorim na jednu sasvim konkretnu pojavu. Dosada nisam vjerovao - kako se ispostavilo, sa punim pravom - ukusu publike na sajtu "mangatraders", uglavnom infantilne i slaboumne u svakom pogledu. Njihove "mange nedelje" sam zaobilazio u širokom luku, jer je obično riječ o naslovima koji podilaze najgorim stremljenjima i željama širokih masa. Mange u sebi nose jedan strašan populizam, to jest pritisak kapitalističke komercijalnosti, kome se teško oduprijeti, uopšteno govoreći. Ipak, odlučio sam da svoju teoriju stavim na probu i dohvatio se jednog "izabranog" naslova - "Suicide Island" (imena autora nisam ni pokušao zapamtiti).

Japanska vlada sve neuspjele samoubice šutne na ostrvo usred Tihog okeana. The end, nema se šta više dodati. Japanci se slobodno poigravaju sa različitim konceptima, i neke stvari možete naći samo kod njih, ali ta sloboda uključuje i mogućnost pisanja apsolutnih, nezamislivo patetičnih gluposti. Baljezganja, najjeftinijih unutrašnjih monologa lukavo usmjerenih ka ciljnoj grupi - jebeno emotivnim, ali i dobroćudno-priglupim, tinejdžerima. Kada na to dodamo maksimalno premlaćen i zbrljavljen crtež, posljedicu ludačkog tempa izlaženja i hiper-produkcije, nesrećni čitalac normalne psihe zadobija teške povrijede saznajne zone režnja i pada u blaženu komu, ukoliko prije toga ne prosvira sebi mozak, sasvim u duhu naslova i teme stripa. Ili, kao ja - odloži prvi tom na stranu, ni ne završivši ga.

Ravnanje prema preporukama je jedini način da se pronađu veliki, genijalni, moćni autori. Pazite da ne upadnete u kaljugu.